Ovakvi snimci su zaista retki i treba ih čuvati kao oči u glavi. Nikada ne dosade i teraju te da im se stalno vraćaš.
Ne može bolje od ovoga.
Ovakvi snimci su zaista retki i treba ih čuvati kao oči u glavi. Nikada ne dosade i teraju te da im se stalno vraćaš.
Ne može bolje od ovoga.
Primećujem da se mnogi uzbuđuju zbog čestih promena interfejsa na fejZbuku. Ne kapiram zašto im to teško pada: onog časa kad odlučiš da kročiš tamo, osuđen si na budalaštine. I to je tako.
Ponekad izgleda kao da uposlenici jedva čekaj uda se desi neka neobična i nadasve neočekivana okolnost kako bi mogli da prekinu svoj rad, a da ih niko ne opomene zbog toga.
Istina, uvek se nađe jedan koji će nešto i da preduzme (sklonibožeisačuvaj da ih bude više), pa se zabava završi za dva-tri minuta. Ali nema veze: taj intermeco posluži kao mentalna hrana sledećih nekoliko sati kulučenja na suncu.
Kad ne možeš da se odlučiš između dve pesme, a ti turi obe…
Koliko za 4 sata Depeche Mode će održati svoj koncert u Beogradu, i dok pravim logistiku prevoza i parkiranja kod Ušća red je da podelim deo svoje današnje playliste s vama.
Veli jedna poslovica, ko zna čija: pravo znanje počinje onda kad prepoznaš tuđe neznanje.
Samo po sebi, neznanje nije nikakvo zlo: čovek se celog života suočava sa novim stvarima i pojavama i sasvim je normalno da u jednom času ne zna sve o tome što sreće. To je posebno izraženo u današnje vreme, kad se život očigledno pretvara u trku. Problem je, međutim, u tome što srećemo ljude, i nekako mi se čini da ih je sve više, koji kategorički odbijaju da priznaju svoje neznanje o bilo čemu što ih se dotiče. I kao da to nije dovoljno, ne trude se da makar zaustave raspravu, nego glibe u još dublje blato pokušavajući da ostave nekakav utisak.

Zašto li je tako, nikad neću razumeti. Nikad u životu nisam pretrpeo neke loše posledice zato što sam priznao da ne znam dovoljno (ili ništa) o nečemu što je predmet razgovora.
Jeste li skoro imali susret sa nekom sveznajućom huljom?