Mojih 125 — Predgovor

Ovo je projekat u začetku. Zapravo, to što sam ga još ranije započeo čini mogući ključni povod za pokretanje ovog bloga. Možda je tako, možda i nije, to nećemo nikad znati. Takođe, nije jasno koliko će potrajati dok ne dođem do suprotnog kraja dugog konopca na kome sad visim, veoma daleko od vrha, ali dovoljno visoko da bi me pad ozbiljno skršio. Znam samo da do kraja ovog puta ima tačno 125 koraka. Elem, toliko je dug spisak muzičkih albuma koji su u jednom trenutku mog života uticali na mene.

Lakše ću objasniti jednom pričom. Olakšao bih dušu, ako me razumete. Reč je o tome da se zaista zbilo, i to baš meni. Godine su prošle i ponekad me još uvek progoni ono tegobno osećanje…

Stokholm, avgust 1983. godine. Deo sam ekipe koja je provela mesec dana u polarnom krugu, u gradiću Narviku na severu Norveške. Kupio sam gitaru (koju i danas imam) i ne mogu da budem radosniji… Povratak kući podrazumeva tri i po dana puta uz tri presedanja; prvo je baš u Stokholmu. Treba da sačekamo dvanaestak sati do voza za Malme, pa odatle do Berlina… Organizujemo dežurstva za čuvanje torbi na peronu, pa se raštrkasmo gradom. Šetam i ja, u društvu dvojice drugara. Nailazimo na malu prodavnicu na kojoj najpre uočavam natpis na četiri jezika u izlogu: garantuju da u svakom času imaju sve albume Davida Bowiea. Tek onda uočavam da se prodavnica zove Bowie’s. Ulazim čvrsto rešen da kupim jednu ploču; uostalom, za više od jedne i nemam novca, pokazuje se ubrzo…

Tog leta je bio izašao album Let’s Dance, ali on me nije tada interesovao. Moja pažnja je bila usmerena na neke ranije albume kojih nije bilo u tadašnjoj Jugoslaviji, jer nisu bili objavljeni odavno – ili uopšte nisu. Osim toga, nekoliko ploča sam već imao. Problem je bio u tome što su me zanimali svi albumi Davida Bowiea i što su oni bili preda mnom u tom času. Uzimao sam ploče, jednu po jednu, pregledao ih pažljivo i pokušavao da odlučim koju da kupim.

Petnaestak minuta kasnije, sav mokar od znoja, napustio sam prodavnicu. Nisam kupio nijednu ploču. Drug mi je nešto govorio, ali ga nisam čuo… Kamo sreće da nikad nisam ni ušao u tu radnju. Trebalo mi je više od dvadeset godina da ispunim obećanje koje sam sebi tog dana dao: da ću kad-tad imati sve albume koje sam tog dana ostavio u toj prodavnici. I Man Who Sold the World. I Hunky Dory. I Ziggy Stardust. I Aladdin Sane. I Pin Ups. I Young Americans. I Low… I do vraga, kad se samo setim koliko low sam se osećao tog dana…

Naravno, danas bih znao koju bih ploču izabrao. O njoj ću i pisati. Ali, to je danas. Onda nisam znao i postupio sam kako sam jedino umeo, kažnjavajući sebe zbog neodlučnosti. Sasvim je moguće da muziku Davida Bowiea još više volim baš zbog tih trenutaka čežnjivog dodirivanja onih omota vinila i grča dugo neispunjene želje. Ili je to zaista bila potreba?… Ne znam. Zbog toga nikada nisam dokučio šta bi bila kompenzacija za tu davnu epizodu.

To jest, nikada do sada.

Moja fonoteka je danas poprilično velika, ali to je banalna činjenica. Bitnije je to što postoje albumi muzike koji mi mnogo znače zbog toga što su uticali na mene u nekom času slušanja. Zapravo, volim da kažem malo drugačije: to su albumi koji su me pomerili. Verujem da sam zbog te muzike drugačiji nego što bih bio da nisam čuo ta dela. Na bolje ili na gore, to ne znam. To možda i nije toliko važno. Dođe period u životu kada postane bitno da odredimo pravo mesto stvarima i događajima, jer samo tako stičemo duhovni mir. Usput oblikovano iskustvo može da bude puno pouka, ponekad i neočekivanih. Meni je zanimljivo to što nalazim snažne veze između muzike koju volim i nekih epizoda koje sam proživeo.

Prepoznavanje te veze je bilo početna tačka za misaoni eksperiment: prebrao sam svoju fonoteku i označio sve albume za koje pouzdano znam da su u nekom času nekako uticali na mene. Dao sam sebi u zadatak da ih sve pažljivo preslušam i proverim kako se danas odnosim prema njima. Zapisaću svoje najbolje sećanje o razlozima kako me je i zašto neki album pomerio pre 5-10-20-35 godina. Čak i ako sam promenio mišljenje, otkriću u kom je to smeru. Znajući za to da me je muzika uvek pratila,a razlozi za neki trenutni afinitet su mogli da se nađu u svetu oko mene, biće to posebno zanimljivo istraživanje po sećanju. U tom svetlu, ove priče će biti stavke u katalogu crtica mog života.

– * –

Mojih 125!Još u fazi razmišljanja, znao sam za zamke koje me čekaju. Najpre, bio sam načisto sa tim da mnogi odabrani naslovi nisu najbolji izbor u opusu svojih autora; to će dovesti do reakcije tipa “Zašto Duke? Zar nisi slušao Foxtrot i Selling England by the Pound?”. Naravno da sam ih slušao i naravno da su uticali na mene; ali, kad je reč o tako velikim opusima kakav je onaj grupe Genesis, nije bilo druge nego da izaberem prvu njihovu ploču koja mi je nešto značila u vreme kad sam ih otkrio. Ovo nije nikakav digest za slušaoce i neću da povlađujem nikome. Ako želite da napravite svoju listu, slobodni ste to da učinite. Čak, radovaću se ako se nijedan vaš naslov ne poklopi sa mojom listom, jer ću možda naučiti nešto usput.

A onda, kao što vam je verovatno poznato na osnovu muzike koju pratite godinama i decenijama, ne postoji fer top-lista. Čak i da jedna jedina osoba kreira listu, opet postoji problem valjanosti kriterijuma; a ako su kriterijumi dobro odabrani i potom poštovani, kao što to u SAD pažljivo prebrojavaju prodate primerke nosača zvuka i sva emitovanja na radiju, onda postoje drugi problemi. Pošteno ograđivanje od bilo kakvog opšteg principa uglavnom liči na puku demagogiju. Pritom, liste koje potenciraju neke kriterijume tipa “naj” ne mogu da opstanu dugo, jer će se uvek pojaviti neki razlog ili potreba za reviziju; dakle, ili nedeljne liste poput onih u časopisu Billboard ili trajne liste, otporne na promenu vetra.

Sabrao sam niz kriterijuma izbora kojima sada neću da vas zamaram. Razumljivo, morao sam da uvedem neki fizički limit, jer bi u protivnom lista narasla do besmisla, a ja baš nisam rad da se izgubim kao magarac u magli; to mi se desilo previše puta u životu i dosta je bilo. Kad sam najpre pomislio “stotinu”, pa krenuo niz spisak svoje fonoteke, odmah sam znao da to neće biti dovoljno. Posle nekoliko dana i nekoliko revizija, odlučio sam da je spisak kompletan – ispade ih na kraju tačno 125. Ni više ni manje, bez ikakvog fingiranja. Tada se rodio naslov “Mojih 125” koji je ostao do kraja.

Ali, da bude jasno: neću da se podvrgavam banalnim limitima, pa da se ovo sto puta zove nekim brojem. Hoće li spisak na kraju imati 118, 137 ili 158 stavki? Ne znam i nije me briga! Po tom pitanju, vidimo se u pogovoru! Postoje neke druge konstante, važnije nego što su to količine. Slobodni ste da ih prepoznate sami; ako ne uspete u tome, kriv sam.

– * –

Kad budem završio ovo pisanje, možda krenem u “Mojih 1586 pesama”, pa ću tamo pisati o numerama Birdland, American Pie, Alice’s Restaurant, Hotel California i još nekim koje se uopšte neće naći u pričama o mojih 125. Mada, to bi zapravo bile priče o ljudima, a ljudi vole da se prepoznaju u pričama samo kad je njihova uloga idealizovana do bajkovitih razmera. A pošto ja o ljudima ne razmišljam na taj način, pitanje je šta bi od svega toga ispalo…

I na kraju: ovo nije top lista. Ne trudite se da nađete skrivena značenja u prikazanom redosledu, jer ih nema. Prosto je k’o pasulj: osim prve stavke na spisku, koju sam tako odabrao iz očiglednog razloga, sve ostale je za mene odabrao Excel. Upotrebio sam funkciju za generisanje slučajnih brojeva u susednoj koloni spiska albuma, sortirao po njoj i to je bilo to. Život nije fer, pa zašto bi to morao da bude jedan spisak muzičkih albuma…

I znate šta? Baš mi se dopao zatečeni redosled.

Najzad, čovek tek u punoj zrelosti shvati da oni fragmenti života koji su ugrađeni u ličnost ne deluju u sekvencijalnom poretku. Redosled u poretku stvari, onako kako se svet ruši čoveku na pleća i iznutra i spolja, nije prepoznatljiv. Sretao sam one koji tvrde drugačije; otkrio sam da ili lažu ili žive u zabludi.

Sve to nije baš tako bitno. Namera je tiho prikrivena u metodi. Pronaći će je svako ko ume da čita između redova. Naći će se već, slutim, neka dovitljiva luda da ovo moje pisanje nazove literaturom. Ne bi mi smetala takva zabluda, ne smetaju mi ni lude: smetaju mi budale. Bitke sa takvima najčešće gubim: više ih je od mene, jači su. Iako je to neka druga priča, ispričana je i u mojim pričama, negde između redova.

Drugim rečima, nikad se neću predati. A pogotovo se neću pravdati.

Ovo je kraj dugog predgovora. Možda bi trebalo da se izvinim na ovolikom pisaniju. No, do početka pogovora je jako daleko. Poželite mi zdravlja, snage i zrno sreće da uspem za samo tri godine.

Prva priča je o mom prvom vinilu i nju ćete čitati kroz sedam dana.

$#$

9 komentara na temu “Mojih 125 — Predgovor”

  1. priznajem dobra ideja i dobra ideja o broju prvih albuma, što će reći da imaš drugih 67 lii trećih 119… elem, skoro sam ih sve saslušaio i ima tu fantastičnih materijala. prosto sam se šokirao Sky-sky2 (1980) kojeg nisam video decenijama ili David Bowie- očekivao sam Scary Monsters, koji bi meni bio u top 3…OK dosta komentara. ima tu nečeg između redova: za ovo trebaju godine iskustva i sve mi se čini da smo sve mlađi slušajući ovakvu mjuzu

    1. U mojih 125 se nalaze i albumi koji nisu najbolji u opusima autora. Ovo nije top lista. Takođe, ovo nije ni pokušaj da napravim nekakvu svoju listu “125 najvažnijih”. Ama, ni blizu. Ko to tako gleda, potpuno je promašio.

      Godine iskustva? Pa odrastanje traje još uvek. I ako sve bude kako sam zamislio, nikad neće ni prestati. Zato će svaka priča imati i odeljak “Da li me radi još uvek”.

  2. od prvog glasa o listi je nisam smatrao za top listu. top lista je jedan put nedeljno: grom lista, diskomer… ovo je x LP-ja koji su ti se svideli i ovo je lista koja nije konačna. priznajem da me je navela na razna razmišljanja, ali o tom potom uz čašicu razgovora.

  3. Jedva čekam ovaj serijal tekstova! 🙂

    Bez obzira što su nam muzički ukusi različiti, ovo će biti prilika da saznam nešto novo i možda preispitam percepciju oko nekih stvari.

    1. Bez ljutnje, ali nemam za cilj da menjam ičiju percepciju; pričaću samo o svom sopstvenom doživljaju nekih albuma u nekim trenucima svog života (o kojima takođe pričam). Za druge, malo literarnog ugođaja. I eventualno da doturim poneki podatak, jer ja znam mnogo priča iz rock’n’roll mitologije.

      Mada, imam i ja svoje demone koje želim da isteram na površinu. Možda i uspem.

      Nastavak u nedelju, 3. aprila: priča o jednom od najboljih albuma grupe Supertramp.

      1. Svako novo saznanje može dovesti do preispitivanja vrednosti, bar kod mene.

        Zato se unapred radujem svetlu koje ćeš, između ostalog, baciti na muzičku scenu dok sam umesto bokserica teglio pelene, kad mi je špica za Mali program bila ono što je sad Pink Flojd, a uvodna melodija Nedeljnog zabavnika ultimativni dance hit. 🙂

  4. Uzgred… Prema ličnim komentarima nekih prijatelja, izgleda da dolazi do pokušaja da se rastumače sve sličice u ilustraciji ovog priloga. Implicitno mi je stavljeno do znanja da bi trebalo da nastupim sa spiskom mojih 125.

    To se neće desiti. Postoje tome razlozi. Prvi je taj da lista nije zacementirana. Drugi je taj da nema garancije da će u toj listi biti zaista 125 naslova. Možda ih bude 97, možda 116, možda 137… Ko me zna, setiće se da ja lenjir uvažavam samo u nacrtnoj geometriji.

  5. Hehe …

    Definitivno Low.

    A Tresspass je legenda, pardon LEGENDA, mada nikad nisam uzivao kao uz Selling England By The Pound i, kasnije, The Lamb Lies Down on Broadway … posle toga, osim Seconds Out, nema veze. Pop.

Komentari su onemogućeni.