25 godina posle Černobilja

Danas je tačno četvrt veka od nuklearne katastrofe u Černobilju. O tom događaju se sve zna, ali izgleda da smo agilni samo kad treba da konstatujemo. Pravo pitanje glasi: kakve su pouke? Ili još gore: ima li pouka?

Prvog maja 1986. bili smo u prirodi. Praznični dani su bili prelepi i provodili smo maksimalno vremena napolju. Očekivali su nas teški ispitni rokovi u junu i to je bilo poslednje od lepog vremena što smo mogli da uhvatimo pre letnje pauze kroz dva meseca.

Drugog maja uveče smo saznali šta se desilo… Šest dana kasnije!

Rešenja nema? Ili ga ima?Dugo smo se pitali šta nas je to snašlo. Pošteno, bile su to godine kada nismo bili spremni ni za takvu informaciju, a kamoli da se to desi u našem komšiluku. Prali smo salatu u devet voda, na fakultetu su nam oprostili trčanje po hipodromu, redakcije novina i TV stanica su imale zabavu za celo leto. I kao svako čudo neviđeno, pričanje o katastrofi u Černobilju se utopilo u talase drugih senzacija koje su nadolazile, poput novog filma lepe Brene, banana u Trepči ili nekog novog mudrog proglasa Osmoglavog Čudovišta.

Uto poudaraše moratorijume o gradnji nuklearki, tek da se pokaže kako ekološka svest dominira seferejotom.

Udariše moratorijum. Da ne kažem da su tako udarili i prstenac generaciji naše dece. Da nije bilo moratorijuma, mi bismo danas imali nuklearku u Srbiji i ne bi bilo problema sa projektovanjem količine i cene električne energije; bilo bi i profitabilno kao izvozna grana. A znaju već i vrapci na granama da struje svima treba sve više. Obaška što sam apsolutno uveren da je nuklearna elektrana najsigurniji i najbezbedniji vid proizvodnje električne energije.

Da, dobro ste pročitali. Ja sam pristalica nuklearnih elektrana. Da, i posle Černobilja. Da, i posle Fukušime. I taj Damoklov mač je bolji od onog šta okolini prave termoelektrane. A sve je bolje od uvoza energije ukoliko možemo sami da je proizvedemo. Dobro de, gorivo bismo morali da kupimo, ali to je dostižno; a koliko saznajem iz jednog nedavnog dokumentarca, u istom krugu se rešava i nuklearni otpad.

Uvek ima kvaka, kao i u svem uostalom. U ovom slučaju, kvaka je u tome što su havarije malobrojnije, a ozbiljnije. Baš kao avioni: verovatnoća preživljavanja kapitalne nezgode u najbezbednijem vidu transporta je najmanja. Pa sad ti premeri (nisam primetio da je iko agitovao protiv vazdušnog saobraćaja). Koliko ono Francuska ima nuklearki? Pedeset devet! Pogledajte grafikon proizvodnje! Imaju najjeftiniju struju u Evropi! Pa ko je ovde lud?!

A to što nedavna donatorska konferencija o konačnoj sanaciji nuklearke u Černobilju nije uspela… Mislim da je to pre političko nego što je ekonomsko pitanje, jer ipak su skupili više pod pola milijarde evra i sad mogu oni da cinculiraju vrednost radova koliko hoće.

Nuklearke nemaju monopol kao izvor katastrofe. Tiha smrt je jednako strašna.Osim toga, verujem da tehnologija ume da ugradi pouke u svoje delovanje, kad već politika to ne ume. Istina, sve to košta jebeno mnogo, ali alternative su još skuplje. Dobro de, hajde da se složim sa suprotnim mišljenjem: ali dajte da vidim barem 400 vetrenjača oko Vršačkog Brega. Ne 400: dvadeset za početak, i to onih srednjih, od jednog megavata. Ili, hajde da neko pokuša sa šest vetrenjača na onoj padini iza Sremske Kamenice. Ili hajde da vidimo hiljadu mini-hidroelektrana, kao što ih Norveška ima; dajte privatnicima da rade. Ne hiljadu, ajd’ stotinu! Pedeset! Hajde da pokuša bar neko nešto! Neka država pusti privatnika da napravi to i da prodaje struju i neka se samo odrekne poreza na gradnju i na prvih pet godina eksploatacije – ništa više! Pa da vidiš! A tek posle toga, pričajte do mile volje da su nuklearke loša alternativa; evo, svečano obećavam da ću se i ja u tom slučaju pridružiti agitaciji protiv nuklearki.

Ta priča o udelu u gradnji nuklearke u Bugarskoj – pa dobro i to; mada mislim da bi bilo pametnije da gradimo svoju. Ali to je već velika priča u koju ne umem da se upustim.

Nije problem što ja sa češem jezik tastaturu i proizvodim ovaj komentar. Problem je u tome što onaj ko ume da se upusti u tu priču – ili ne može ili ne sme. Ili oboje. A nacionalni interes u Srbalja nikad nije dopirao dalje od sledećih izbora ili kakvog sportskog događaja. A kvaziangažovani kvazidoborčinitelji gledaju da budu kvazi na delu, pa će da navedu naciju da se uskopisti kad rasprava na temu gradnje nuklearke (kad-tad) dospe na red za javnu raspravu.

Jer, oduvek je bilo lakše reći “ne” zato što ti je neko tako rekao da kažeš nego reći “da” na sopstvenu odgovornost.

6 komentara na temu “25 godina posle Černobilja”

  1. Ja predlažem, na sopstvenu odgovornost, da se prvo pobrinemo da dostignemo makar 50% energetske efikasnosti Danaca, na primer. 🙂

    1. Pedeset posto? Hajde da krenemo od polovine procentualnih delova budžeta koji se odvajaju za subvencije pametnim stvarima, počev od proizvodnje hrane (koja je tamo marginalna spram naših prilika).
      A drugo – već pomenuh Norvešku. Greju se na struju, masovno; kad je jeftino. A i drvo jeftino, al ise ne deranžiraju kaminima jer je to malo teško održavati kad padne pet metara snega. I pored svega, termovizijsko snimanje kuća pri gradnji je obaveza. Kad ovde pomenem da bih baš voleo da se obavi termovizijsko snimanje moje kuće, gledaju me k’o ne znam šta da sam rekao…

  2. Naravno i ja sam. Svako obrazovan jeste.

    Hajmo malo o brojkama. U Černobilju pesimistički brojano je poginulo oko 400 ljudi. U Fukušima Daići nijedan (nula). Kad prebrojimo po svetu, broj je zanemarljiv. Čak je na nivou procenta poginulih tokom gradnje jer ljudi tokom gradnje kapitalnih projekata ginu (padne sa skale, nešto padne na njega, struja, itd).

    Černobilj se nije desio kao splet nesrećnih okolnosti, već kao posledica skupa glupih ljudi i glupih odluka.

    Onomad kad puče ona brana u Kini 250.000 ljudi je poginulo i milioni su ostali bez doma.

    Po broju poginulih možemo odmah reći da su elektrane na vodeni pogon najopasnije jer su najviše ljudi usmrtile. Hajmo sad da ih sve zatvorimo!

    Tako uradi nemačka kancelarka – zatvori sedam nuklearnih elektrane da se dodvori zelenima (čiji broj glasova raste). I šta se desilo? Nemačka je sad u deficitu, cena struje u Evropi je skočila za 20%. Zabila je pošten auto-gol ne samo njima već i celoj Evropi. Nerezonski je zatvarati te NE u Nemačkoj jer nije bilo najave cunamija ili zemljotresa na tom području. Glupo je to raditi.

    I poslednja informacija. Ne drži me za reč, ili su blizu rešenja iskorištenja nuklearnog goriva u totalu ili ga već imaju. To znači da se iskoristi 100% i napolje da idu sasvim bezopasne tvari. Za primer, u NE Krško je iskorištenje goriva 5%.

    Konačno, zahvaljujući Černobilju (eto sreće u nesreći) utvrdili smo da je čovek daaaleko otporniji na takvo zračenje nego što smo mislili. Bitno je da nije stalno izložen zračenju, onda izdrži hiljade puta više nego što smo mislili da može. Pacovi, bubašvabe i čovek su oni koji izdržavaju neverovatne količine zračenja. Tako da… ono zračenje što je stiglo dovde, ako je išta stiglo, ništa praktično nije značilo. Nije ni onima mnogo bliže toj elektrani.

    1. Ovo zovem elaborativnim komentarom! Skidam kapu i zahvaljujem se.

  3. Konačno jedan istomišljenik! Koliko sam puta pokušao da svoju bližu okolinu ubedim u ovo što si napisao.

  4. A kad bi ljudima dali te instrumente što mere zračenje, a koji su danas toliko osetljivi da je to prosto neverovatno, pa ih pošalješ u podrum sopstvene kuće, onda ne bi verovali koliko im je zračenje tamo. Još je gore u kamenitim predelima, pa još gore gde ima mnogo mermera. Radioaktivni radon je _drugi_ uzročnik raka pluća iza pušenja (“nije pušio nikada, a eno dobio rak pluća”). Radioaktivno zračenje je svuda oko nas. I s ovim instrumentima može da se izmeri. To što pokazuju snimak onog instrumenta u Japanu kako nešto meri, to mogu da snime ovde u Vojvodini. Nek probaju.

    Kad su išli da traže radijaciju oko Fukušime, našli su, kaže, plutonijum. On je najopasniji od svega, najmanji deo izaziva degenerativne promene, rak verovatno odmah i skori kraj života. To bi značilo da je pukao oklop reaktora, a to je već jaaako opasno. Onda pogledaju količinu plutonijuma, pa shvate da ga je premalo. Zaključak: taj plutonijum tu stoji od ko zna kad, možda od drugog svetskog rata, samo što nisu išli da ga traže tamo. A naši mediji prenesu “pukao reaktor”.

    Onda krene pismo da se širi okolo da ljudi kupuju i piju Lugoov rastvor jer stiže radioaktivni oblak iz Japana. Pravom linijom je to 9000 km, a gledajući vetrove, taj oblak mora da pređe 27.000 km. Oblak treba da pređe 27.000 kilometara i ovde da istrese kišu! I vidi čuda u Mađarskoj pokupovali taj rastvor i piju ga ljudi iako ih nadležne institucije opominju da to ne čine. Šta je taj rastvor? Jod! A radioaktivni oblak “donosi” radioaktivni jod. Znači treba da piju jod da bi iz organizma izbacili – jod. Nisam znao da ima dve vrste joda, to valjda kao kod dva magneta koji se odbijaju. Jod veže jod pa nastane… teški jod recimo, pa kao takav lako izađe iz organizma.

    Konačno, u vezi s ovim je i godišnjica katastrofe u meksičkom zalivu. Kakve veze imaju ova dva događaja? Godinu dana posle u meksičkom zalivu nema nafte (naftu pojele bakterije), dok živog sveta sada u vodi ima više nego ikada. To zato što ribari nisu dolazili da vade, uništavaju, prodaju, poubijaju, pojedu i urnišu vodeni živi svet. Tako će sada biti u moru okolo Fukušime gde je zabranjeno ribarenje. Tako je u Somaliji gde haraju pirati na moru. Tamo gde je čovek proteran od uništavanja prirode, tamo je bolje nego ikada. Ti pozitivni efekti katastrofa imaju mnogo veći benefit nego što katastrofa ili “katastrofa” napravi. Živeli pirati!

    Neko će pomenuti degenerativne promene kao posledica zračenja. Za ljude je ovo zanemarljivo, nastradaju samo najtvrdoglaviji koji neće da se isele. Kod životinja to i kad se desi, priroda to odstrani. Degenerativne životinje su po pravilu slabije, pa ih predatori pojedu vrlo brzo. I dalje je najopasnije od svega – ljudska glupost.

Komentari su onemogućeni.