Blokade na putu – treći padež

Razumem ja njih, ali zašto onda oni ne razumeju mene? Kako će to ograničavanje mog kretanja naterati vladu da ispuni svoja prazna obećanja iz prazne kase?

Poljoprivrednici su kivni. Ja verujem da im je teško. Fora je u tome što su prevareni: stimulisano je ukrupnjavanje, a sad dele subvencije samo onima koji su ostali mali. To je bila dobro smišljena prevara, svaka čast onom bivšem ministru na veštini laganja. Doduše, ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. Paori su verovali političarima i sad snose posledice. Tako ti je to.

Ima tu i malčice misterije. Neću reći da prepoznajem licemerje, ali malo smo pobrkali lončiće, izgleda. Onaj, kao, nema para da opara kukuruz, a ima para da traktorom ide od Srpske Crnje do Beograda. Deder, podsetite me: za šta je potrebno više goriva?…

I šta sad 'oćete, jeb'o vas otac! Fotka je maznuta sa www.ekologija.rs

Još gore, oni sad svoje probleme rešavaju “principijelno” – zajebavanjem onih koji nisu ništa obećali ratarima, nego bi da idu svojim putem. Čekaj malo: kako bi se ti osećao kada bi meni, recimo, bio prespor Internet, država mi obeća brži, pa me zajebe (kao i obično), a onda ja tebe sprečim da odeš od kuće do njive tako što ću da ti preprečim izlaz iz sela? Šta bi to rešilo?

Šta te jebene blokade drumova uopšte znače? Da li sad to znači da ja treba nešto da uradim pod pritiskom paora? ŠTA da uradim?

I ne govorite mi kako niste hteli da blokirate puteve, nego da se provozate traktorom po magistralnom putu od tačke A do tačke B. Tako površno laganje vređa moju inteligenciju.

Kome? Čemu?

– * –

Nego, kad smo već kod vožnje traktora po putu… U nedelju uveče sam skoknuo do Zrenjanina, to je oko 55 km puta od Kikinde, dočekao sam Jasnine roditelje s nekog puta. Krenuo sam nešto ranije jer još nije bio potpun mrak, put je loš, a u ovo doba godine često ima neosvetljenih zaprega i traktora i zato nisam hteo da vozim brzo. I kao da sam predosetio: silazio sam sa mostića preko kanala DTD, na dva kilometra od ulaska u Melence; vozio sam oko  60 km/h jer tu je put loš, a nikad ne znaš šta će te zateći iza onog dela koji se još uvek ne vidi. Dakle, silazim s mosta, lagano dodajem gas, upravo me mimoilazi jedan auto i u času kad je prošao, na oko 70-80 metara ispred sebe vidim kako se jedan traktor, potpuno neosvetljen, uključuje na put zdesna i u istom smeru ka Melencima; nalazim se na putanji i pri brzini koja me tačno vodi pod traktor. Traktorista je mene video ranije, nema šanse da nije. Međutim, baja je mrtav ‘ladan odlučio da ću se ja već nekako snaći sa njim; štaviše, on je odlučio da ću ga u onom sveopštem sivilu prepoznati neosvetljenog. Srećom, nije više bilo vozila u susret, a nisam vozio prebrzo, pa sam mogao naglo a bezbedno da skrenem u levu traku. Da nisam to učinio, zabio bih se u traktor.

Ne da nije imao žuto rotaciono svetlo, na šta je obavezan po zakonu, nego ni poziciona svetla nazad niti farove napred. NIŠTA. Izgleda da onaj vic o Melenčanima “znam ja di ja idem” nije samo vic…

U istom trenutku sam osetio impuls da preprečim kretenu put i da ga pozovem da siđe s traktora da porazgovaramo. Onda se setim da sam se poslednji put tukao kad sam imao devet godina i da bi on mene verovatno skršio, a ja pravo na bolovanje nemam. Onda sam pomislio da bi trebalo da pozovem policiju, ali dok bi oni došli, ovaj bi pobegao (ne sećam se tačno, ali je moguće da traktor nije imao ni registarsku tablicu), a onda bi panduri mene zajebavali dva sata, na šta nisam bio spreman (niti ću ikada biti). I još gore, posle bi, tamo negde oko Božića, kad uobičajeno imam najviše posla, sud pozvao mene da dam izjavu još jednom, zbog čega bih izgubio četiri do šest sati, kao onomad kad sam spasao psa na putu i završio sa prevrnutim Jugom u jendeku.

Postupim najgore: ostavim onog na putu i pružim mu priliku da ubije nekog drugog, kad već nije ubio mene. Priznajem: osetio sam se kao govno u tom času.

– * –

Mislim na te poljoprivrednike na putu; brat mi priča da je popodne, vozeći se iz Horgoša, negde video ekipu traktorista kako su nabili suncobran u auspuh jednog Zetora, pa posedali na neke prevrnute vedre na polovini druma i cepaju pivo. Pandur na 20 metara dalje oborio sedište službenog vozila, izuo cipele i dremucka provetravajući noge u procepu između otvorenih vrata i prednjeg stuba. Nema nekog zastoja, samo je malo usporeno jer su traktorima napravili kaskadu koja je dovoljno prostrana da može i veliki kamion da prođe, te čak nije bilo potrebno regulisati naizmenični prolazak vozila.

Mislim na te poljoprivrednike na putu ka Beogradu. Mislim na onu sveopštu blokadu Pančeva za koju se, koliko čujem, ne zna. Pogotovo mislim na te što piju mlako pivo na sred druma (a frižidera nigde) i paze da niko ne probudi pandura. Mislim na na one koji imaju dovoljno para i vremena da traktorišu od Crnje do Opova, jaučući usput kako ker nema za šta da ih ujede. Mislim na onog što je u nedelju uveče pokušao da me ubije, kao što je neki njegov pajdaš na sličan način ubio dvojicu mojih drugova pre sedamnaest godina kod Novog Bečeja. A setio sam se i neimenovanog delije koji je u aprilu naneo blato na drum, a ja na to blato naleteo baš kad je maličak kiše smekšao grumenje…

Mislim na sve njih i pitam se: kako to oni misle da ih ja podržim?

Neću da ih podržim. Ne samo zato što oni traže da ja svoja prava i namere prepustim njihovim pravima i namerama, nego i zato što oni svoj protest iskazuju na pogrešan način.

Kako oni zamišljaju da blokadom puteva animiraju mene i sve druge, a ponašaju se kao da sem njihove brige ne postoji nijedna druga. Polako, ali sigurno dolazim do zaključka da ja njih, zapravo, podržavam više nego što zaslužuju.

Ovakvim traktorom na puteve?...  Maznuto sa www.railroadforums.com...

Poruka za paore: Šipak, gospodo. Nema para. Naseli ste. Zajebali su vas. Ne može da se kaže jednostavnije. Idite kući i gledajte šta ćete. U se i u svoje kljuse. Štaviše, Zaharije vam je već rekao oko milion puta, odra se čovek ponavljajući najbolju moguću preporuku: udružite se, budale! Samo tako ćete postati jaki!

Poruka za B92: Ne mislite vi tako, zar ne? Ono “izbegavajte Vojvodinu”, htedoh reći… Ne ulivajte nam lažnu nadu, vi, skotovi! Nećete vi nas ostaviti na miru nikad.

$#$

12 komentara na temu “Blokade na putu – treći padež”

  1. posao je opasna stvar. ušuškaš se, radiš… i tako nekako misliš da i svi drugi rade – jer šta bi drugo radili? a kad izađeš napolje, “udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti”, kako reče Džoni. nema smisla elaborirati pojedinačne gluposti, jer su deo sistema.
    ali može se filozofirati. zanimljivo je, recimo, kako čoveka suštinski iznervira samo kada mu je mogućnost kretanja ograničena – kada nema benzina, ili kada su putevi blokirani. sa ostalim može da se živi, što nam je demonstrirala 1993 godina. zato se SAD i bore za naftu – jer ako gorivo poskupi, ljudi ostaju kući i shvataju da žive u kući od iverice a zdravstvenog ni od korova.

    1. Zanimljiva opservacija, priznajem. I mogu da se složim da postoje i ratari koji imaju šta da rade i nemaju vremena da se vozikaju drumovima, nego žure da završe to što imaju. To vidim i svojim očima. I dok gledam ove koji rade, pitam se ko je podjarcao ove koji agituju drumovima i šta su njegove prave namere, jer nijedan cilj (onako kako ga vide ratari) neće biti postignut ovako kako su navalili.

      Mislim da ima smisla da elaboriram pojedinačne gluposti, jer one učestvuju u formiranju mog mišljenja, kao uzorci populacije. Uzorak je mogao da bude i veći, ako ćemo pravo. A da li sam izvukao jedan primer, dva ili petsto hiljada njih, drugo je pitanje — i to je jedino filozofiranje u priči. Sve ostalo je pusto pragmatično pitanje sprečavanja mene da završim svoj posao, jer sam ja možda krenuo nekud zbog posla, a ne da bih ‘ladio guzicu ispod nekog suncobrana i uz pivo.

      SAD vode ratove po svetu iz drugih pobuda, a nafta je samo jedan od povoda; ne znam šta je nejasno u nameri velike sile da ovlada planetom. Tako je bilo otkad je sveta i veka, jedino što Aleksandar Makedonski nije imao CNN ili barem B92 da bi objasnio svetu kako nema drugog modela.

      – * –

      A gorivo jeste poskupelo u SAD, koliko čujem, i to poprilično u poslednje vreme, pa sada košta… ne baš upola manje nego što ga mi plaćamo… Evo, proveri ovde – uporedio sam najveću cenu dizela (u Kaliforniji) sa cenom evro-dizala koji ja koristim za svoj auto; ja plaćam 134,90 din/l, a onaj tamo 75,48 din/l. A ako već odeš na tu stranicu, pogledaj desno kakvo je učešće elemenata u kalkulaciji. Kako bi bilo da vidimo ovdašnje prilike u ceni koštanja goriva? Ali, to je druga tema.

      Neće biti frke ni da bude triput skuplje (ni tamo ni ovde), ljudi će se opet voziti kolima kao da ne postoji sutra. Biće frke kad nestane nafte. I to ne zbog nezamenljivosti nafte, nego zbog nespremnosti da angažujemo alternative.

  2. e zna šta, izem ti antispam pitanje. raspisao sam se i zaboravio na njega, sve ode u vetar. jel baš mora da se textbox isprazni na back?
    ajd sad digest. jesam naivan kad su u pitanju imperije – sve se nadam kako će sledeća da ukapira da nijedna prethodna nije uspela da osvoji svet.
    a kad sam govorio o radu, mislio sam na državu – one stvari koje su recimo nekad činile da ne moramo da zaključavamo vrata čim uđemo u kuću.
    i pojma nemam kako čovek može u ovoj državi da se odbrani od nepravde. to sa udruživanjem ne ide – eno ti prosvetnih radnika. nema nikoga da preseče, alo ljudi, nemamo državu, daj da se dogovorimo šta hoćemo, jebo koalicione potencijale. sistem je partokratski totalno, svi toliko surfuju po oblacima da je postalo patogeno ko španski krastavci.

    1. Slažem se u svemu osim u jednoj stvari: prosvetni radnici nisu udruženi. Oni su RAZDRUŽENI zahvaljujući postojanju četiri (ili beše još više?) sindikata. A kao što je poznato, dva Srbina, tri mišljenja (tvoje, moje i naše) – a ti slobodno ekstrapoliraj to u četiri tačke umesto dve… Šumenko je uspešno primenio 2.500 godina star koncept “zavadi, pa vladaj”.

      A što se anti-spam pitanja tiče, ono se nalazi pre komentara, pa ne znam kako si ga propustio. Znaš, ta zaštita je potrebna. I dovoljna, uzgred budi rečeno, iako je Milan onomad fingiranim test-napadom pokazao da nije, a ja fingiranom odbranom dokazao da jeste; praksa nije fingirana.

      Praksa nije fingirana. Osim ako je ne doživljavaš kroz televizor.

      1. eh, kako sam propustio antispam pitanje. lako 🙂
        nego, evo jedna istinita priča od danas.
        zvoni mi telefon. javljam se.
        “dobar dan. ovde kol centar LDPa.”
        “dobar dan. izvolite.”
        “da li biste mogli da odgovorite na par pitanja?”
        “može.”
        “da li biste mogli da mi kažete broj vaše lične karte?”
        “ne.”
        “da li imamo vaš siguran glas?”
        “ne.”
        “hvala, prijatno.”
        klik.

        a imam za prisutne vojvođane i jedno pametno pitanje, pošto ste tamo na licinom mestu. moje dete mnooogo voli traktore. jesu li ti traktori baš na gomili ili razbacani po putu, hteo bih da dovedem dete do prve blokade (recimo do Pančeva) i pustim ga da se nauživa?

        1. Uobičajeno se koncentrišu na punktovima. Ovde oko Kikinde i malo šire, to su najčešće lokacije nekih ćuprija/mostova. Sledeći proboj ka mađarskoj granici u kome ću učestvovati je zakazan za subotu pre zore.

        2. Anti-spam pitanje i ja ponekad “promašim” (pa na back, pa vidim prazno polje, pa me mrzi da kucam ponovo, pa kliknem na onaj X u gornjem ćošku prozora (eventualno na Odustanite od odgovora). A “promašim” ga (pitanje, a ne X) zato što sam kroz formu navikao da se šetam TAB-ovima (sa ili bez SHIFT-a), a anti-spamersko polje mu ne podleže (kapiram i zašto). I tako… :

        3. Не знам коју сам то андрмољу инстал’со у Пламену лију, ал’ мени сачува текст кад се вратим. Оно, враћам се мишем (турио сам оно за гестове), ал’ мислим да је свеједно.

          Јесте, ево сад сам пробао са погрешним одговорм и вратио се оним НазадСвемир дугметом, чекао ме текст.

  3. kanda, onom traktoru (sa kabinom) treba unutrašnja nalepnica za registraciju, kanda. šala, komika, nego evo jedne veoma važne informacije za sve putnike na ovom belom svetu: paste ljudi blokiran je i put Iđoš-Mokrin (prema Mlaki) ????? kako čijem, osim mlakog piva, ima i šunke, sveža leba, kifle, papaje, svega živog…
    moj predlog za rešenje ovog derneka je da se putevi prave širi ili da političari bolje lažu.

  4. Rek’ da vidim kako se Grba (i komšiluk) snalazi sa blokadama, kad vidim on se raspisao po blogu, pa čak mu to ljudi i čitali (sudeći po komentarima). 😉

    Nego, sve mi nekako deluje da te pogađaju najviše OVI traktoristi. Ni reči o prošlogodišnjim i inim malinarima, šljivarima i drugim voćarima… Kapiram, i logično je – ovi su tebe najviše pogodili; tako će nekog drugog neki drugi. No, i ovi “tvoji” (a biće i “moji”, jer planiram za vikend na sever države), a i svi ostali su samo posledica nesistemskog rešavanja stvari. Jednom se ustuklo pred blokaderima puta, pa su i ostali videli da to prolazi i – vidimo posledice.

    To oko udruživanja koje predlažeš (odnosno prenosiš Zaharijev predlog) je utopistička ideja. Ne samo kod Srba. Što je cilj sofisticiraniji (hebemliga, ne mogu sad da se setim bolje reči), to je teže udružiti snage, jer ga je teže shvatiti (cilj), a on bi trebalo da bude motiv udrživanja. Da je neki novinar istraživački – a ne samo prepisivački – orijentisan, mogao bi da nasumice “pročešlja” traktoriste i pita ih koji im je motiv blokade; da li bi bila dva ista/slična odgovora… I to nas vraća na priču o motivu onog ko je sve ovo smislio, a svoju ideju “uobličio” na niži oblik, traktoristima prihvatljiv motiv za udruživanje.

    Blokada puteva nema za cilj da ih ti ili bilo ko drugi podrži, nego da svoj problem transliraju (i) u druge sfere društva i privrede, te posredno izvrše veći pritisak. Da nismo učesnici ovih događaja, verovatno bi nam bio interesantniji zaplet&rasplet. Jer pazi! – ako popustiš ovima, za mesec dana te čekaju novi (voćari, stolari, zidari, informatičari rudari,…) da i njima popustiš, jer ako ne popustiš – šta će biti na izborima. Elem, “‘ajde da im popustimo, vidiš da blokiraše silne puteve, ne može onaj moj mali da skokne do Pešte. samo treba još malo da se zadužimo, jer će dug ionako da vraća sledeća Vlada; a ako ta sledeće Vlada opet bude naša Vlada… hmmm.. pa doći će valjda i taj čovenio decembar 2012-e, he”.

    Uzgred, traktoristima tvoja (i ne samo tvoja) ne-podrška, im znači isto koliko i tvoja muka. Može li se za nju dobiti još koja mlaka piva?


    S(j)ećam se situacije na ETF-u kad je Šešelj doneo onaj svoj čuveni zakon o univerzitetu, pa se neki profesori pobunili, a neki ne. Brucoši i slični su samo čekali da nađu razlog da ne idu na predavanja, a ostali su poučeni posledicama protesta 96/97 insistirali da se predavanja ne prekidaju. I tako ti dođe jedan profa (da ne navodim ime) na predavanja i kaže kako ih on zbog svog ličnog bunta ne bi držao, ali to studenti traže i još prebacuje studentima kako nisu složni i ujedinjeni. Mislim se, a to sam mu i rekao, da je lakše ujediniti 130 profesora nego 5000 studenata, pa neka pokaže na svom primeru! :
    A, čuj, profesori su intelektualci, akademski građani. Da ga vidiš na televiziji i kažeš “‘vakav, sine, da budeš kad porasteš”…

    1. Na ovo je teško odgovoriti, jer je mnogo teza (na čemu se, inače, zahvaljujem). Ali, da probam.

      * Da, komentarišem samo ove i sada. Jedan je razlog, a to su dve stvari: 1. ne mogu da generalizujem na malinare, prema kojima inače nemam nikakvo sažaljenje; 2. onda nisam imao ovaj blog; 3. stali su mi na žulj time što mene pritiskaju kao da ja mogu da im dam subvenciju.
      * Udruživanje nije utopija. Udruživanje je notorna potreba koja ima realno uporište u postizanju većeg profita. Drugo je to što svi žele da budu najpametniji. To je nama naša borba dala, da politiku vodi svaka budala. Pa kako i da im veruješ. Da, partokratija.
      * Istraživanje? Ne bi pomoglo nigde osim možda u poslaničkim klubovima. Poljoprivrednici nemaju vremena da idu po svoje mišljenje tamo-amo kao što to rade niže vrste.
      * Koincidentno, ja moram sutra do Pešte. Pa ću da vidim šta se dešava usput.
      * Meni podrška traktorista nije potrebna. Kad imam problem, rešavam ga sopstvenim snagama, koliko god male one bile.
      * Profesori? Ne vuci me za jezik, molim te.

Komentari su onemogućeni.