Prelistavam avgustovski National Geographic

Da, znam: kasnim tri nedelje. Bio sam na letovanju i dao sebi oduška. Ali to ne znači da nisam mislio na NG. Naprotiv, čak sam bio u lovu na potencijalni članak…

National Geographic Srbija, avgust 2011.Sad bih ja mogao da pričam kako sam osetio strašnu prazninu jer aktuelni broj nisam video na vreme. No, ja sam se u životu rešio potrebe za laganjem, pa ću reći da nisam ni osetio taj nedostatak. Jasna i ja smo napravili i uspešno sproveli plan da zujimo po Srbiji; napravili smo oko 2000 km i prepuni smo utisaka, priča i energije kojom smo napunili baterija kao malo kad. Taj format letovanja – pusto lutanje tamo-amo – trenutno nas toliko preokupira da smo već načeli planove za dogodine.

Za sve to vreme, jedan ranac sa logotipom National Geographica je neprekidno bio uz mene. I sećam se, šetajući užarenom pešačkom zonom u Kraljevu, uglom oka sam zapazio novo izdanje u jednom kiosku – i nisam ga kupio. Kad sam došao kući, pretplatnički broj je čekao u zlaćanom najlonu dva dana, doslovno, dok nisam stigao da ga raspakujem i prelistam. Sad mi je žao što nisam bio agilniji: za razliku od većine časopisa, koji preko leta pređu u lake note i trivijalne teme, ovaj broj je napakovan tako zanimljivim temama da sam broj čitao na štetu posla, koji sam morao da uradim brzo, i na štetu spavanja, kojeg mi nikako nije dosta otkad sam se vratio s puta. Ali, nema veze: vredelo je.

Uveo sam praksu: ova prelistavanja obavezno sprovodim slušajući Radio Paradise. Tako je i ovog puta.

– * –

Naslovna stranica– Jedna od najlepših u poslednje vreme. Ovoga puta, naslovna stranica je lokalizovana (drugačija u odnosu na matično izdanje). Prelepi vuk zavija; verovatno razgovara sa drugarima sa druge strane planine. Ova fotografija je najava članka domaćih autora, što je sadržaj za koji uvek navijam.

Forum – Četiri simpatična pisma čitalaca: atmosfera u njima se menja od poetične, preko zabrinute, sve do humoristične opaske jednog Beograđana koji se identifikovao u prošlomesečnom članku o dremežu.

Prizori – U prvu od tri fotke sam gledao, mislim, ceo minut ili duže dok se nisam trgao. Kombinacije boja izvora svetla su zanimljive po prirodi, ali ovo daleko prevazilazi trivijalni pojam “zanimljivo”. Fotka munje koja izgleda kao da udara u kip slobode u Njujorku je istovremeno rezultat veštine, strpljenja  i tračka sreće; Nju Džersi u pozadini scene izgleda fantastično. A fotka koja prikazuje haenyeo, žene-ronioce iz Koreje koje zarađuju za hleb roneći na dah, sjajni je dokument zanata koji nestaje u nezaustavljivom talasu globalizacije. Sve ove fotke možete videti na netu: ispratite ovaj link ili kliknite na sliku ispod ovog pasusa; birajte August 2011 u padajućoj listi.

Preuzmite izbor fotografija iz časopisa National Geographic

Vaša fotografija – Jako volim jednostavne a iznenađujuće scene na fotografijama, one koje zovu da saznamo više o onome što se događa na njima i gde ono što ne vidimo čini veći sadržaj nego ono što vidimo. Pretpostavka je ponekad interigantnija od slike: baš takva je fotografija čitaoca Marka Jeličića u ovom broju.

Danas: kratki članci – Fotografija gorile na dijeti me podseća da bi bilo pametno da i ja skinem dvadesetak kila… Uglavnom, negovatelji gorila u zoo-vrtovima su shvatili da bi bilo pametnije da simuliraju prirodno okruženje kada je reč o jelovniku gorila, pre nego da ih maze, paze i tove granulama od kojih postaju debeli… Saznajemo ponešto o vezi staništa i oblika šara na krznu velikih mačaka… A priča o pinti piva me je podsetila na čašu veličine pinte iz koje je “kuvalo” pivo Guinness, za mene najlepše na svetu, u jednom pabu u Kembridžu… Britanci su se, izgleda, umorili od piva, što je mogući pokazatelj da kriza ne bira gde udara.

Sutra: velika ideja – Dočekuje me fotografija čija scena izgleda kao da je izvučena iz nekog SF filma. Reč je o potkovičastim krabama, čija plava krv je dragoceno sredstvo u medicini. Zbog naročitih svojstava, preparati od te bakrom bogate tečnosti se koriste za testiranje valjanosti vakcina i za proveru prisustva bakterija u raznim okolnostima… U priči o patentiranju, govori se o izraženom problemu sporosti administracije, zbog čega prijava patenta čeka i po tri godine dok ne dođe na red za registraciju… Buva dafnija ima 31.000 gena u svom genomu, što je za oko 8.000 gena više nego što ih ima čovek! Neke izvanredne osobine te buve, koje su posledica ovog svojstva, dovode do nekih novih pitanja o odnosu čoveka i agenasa iz okoline.

A onda slede veliki članci.

Mi i oni – Davno beše kad je Isak Asimov u svojim delima pokrenuo moralnu dilemu o odnosu prirodne i veštačke inteligencije. Članak o robotima, koji pred nama u avgustovskom broju, sugeriše da je možda došlo vreme da preispitamo svoju spremnost da se sretnemo sa inteligencijom koja je konstruisana, a koja bi mogla da postane samostalna. Dok pokušavamo da barem sagledamo prostor u koji bi definicija ljudskosti trebalo da stane, inženjeri se bave malo prizemnijim temama, kao što su faktori u procesu učenja. Etika, koja je kao disciplina pomalo ustuknula pred potrošačkim društvom, mora da se vrati u prvi plan, jer izgleda da se bliži trenutak u kome ćemo morati da odlučujemo o stvarima o kojima do sada nismo. Ja se, pak, plašim da je već kasno, jer čitam o robotu za ratovanje koji bi trebalo da bude naučen kad sme da puca, a kada ne. Ne dopada mi se u kom smeru ide ta priča; nema tamo ničeg od Asimovljevih zakona robotike.

Naftovod kroz raj – Na pomolu je rizičan, ali verovatno neizbežan projekat gradnje naftovoda kroz Veliku medveđu prašumu, zeleni pojas koji se pruža na 65.000 km2 na zapadnoj obali Kanade, od granice sa Aljaskom do ostrva Vankuver. Po ko zna koji put se otvaraju nova pitanja, jer je jasno da žeđ za naftom pobeđuje. Jedino je pitanje da li će ovaj projekat biti obeležen kao još jedan trag nedostatka zdravog razuma: dosadašnji raj će postati slavina za punjenje i koridor za prolaz supertankera. Tumačenja mogućih događaja su već počela: dok jedni pričaju o pravičnoj raspodeli dobiti, drugi se pitaju o kakvoj dobiti uopšte može biti reč jednom kada prirodno stanište bude dovedeno na rub propasti.

Majmun koji ne zna za granice – Poznajem gospođu kojoj su languri, indijski sveti majmuni, oteli torbu sa novcem i pasošem. Cirkus da se torba vrati je trajao skoro tri sata, zbog čega je pretrpela cela turistička grupa. U članku o ovim zanimljivim životinjama, slika preovladava nad tekstom, a iz fotografija saznajemo ponešto o životu majmuna langura na obodu pustinje Tar.

Zemlja senki – Sivilo se nadvija nad Mjanmarom (Burmom) dok zlatno večernje svetlo kupa vazduh nad gradom Jangon (nekad: Rangun), prestonicom države koja je izmrcvarena decenijama autoritarnih režima vojnih hunti. Budžet zemlje je u stalnom kolapsu zbog vojne potrošnje u cilju održavanja veštačkog mira, a puni se besomučnom prodajom resursa okolnim državama; zdravstvo i obrazovanje su devastirani. Teško je pretpostaviti kakve su perspektive naroda koji sanja slobodu; iluzija slobode koju vlast deli na kašičicu sada opstaje samo u vulgarnim pojavnim oblicima, kao što su neki artefakti potrošačkog društva i oblici zabave na granici kriminala.

Delom majmun, delom čovek – Paleoantropologija je nauka osuđena na prepravke stavova. To se posebno dešava u doba ključnih otkrića, onih koja zahtevaju preispitivanje dosadašnjih znanja. Takvo je, izgleda, otkriće bogatog nalazišta kostiju čovekovih predaka u pećini Malapa u Južnoafričkoj republici, aprila 2010. godine. Iako istraživanja još traju, izgleda da je reč o dugo pretpostavljanom “izgubljenom beočugu” između ranog australopitekusa i roda homo. Rasprave su u toku, ali niko ne osporava jedinstvenost i značaj otkrića.

I najzad, domaći članak, onaj sa naslovne strane.

Igra nadmudrivanja – Fascinantna priča o životinji o koju smo se ogrešili nebrojeno puta! Tražeći pravdu u hajkama na vuka, zbog poklane stoke tokom dugih zimskih noći, ponekad zaboravljamo da ne bismo smeli da imamo monopol na životno stanište. Loveći u čoporima ili, tek ponekad, kao samotnjak, vuk čini ono za šta ga je evolucija učinila sposobnim i spremnim. Populacija od 700-800 jedinki, koliko vukova ima u Srbiji, opstaje zahvaljujući vrhunskoj inteligenciji, izuzetno razvijenim čulima i neverovatnom nagonu za opstanak…

Gledam u spisak staništa vuka u Srbiji i ne krijem osmeh: sasvim slučajno, moje ovogodišnje putešestvije se neverovatno poklapa sa putevima vuka: Tara, Zlatar, Pešter, Javor, Kuršumlija, Knjaževac, na sever obodom Homoljskih planina… Čak sam uspeo da oštetim auto i zamalo se zaglavim daleko od puta negde nasred Radana…

Vaš foto-arhiv – Na požuteloj fotografiji iz porodične arhive, čitateljka ponosno pokazuje četiri generacije svojih predaka.

Pogled u prošlost – Ah, moderna vremena! Pod tim pojmom, dakako, ne aludiram na besmrtnu filmsku alegoriju Čarlija Čaplina, nego mislim na popularni naziv za period tehnološkog entuzijazma tokom pedesetih godina prošlog veka. Posle perioda iscrpljenosti ratom, trebalo je pokazati kako se razvijamo u civilizaciju spremnu da uloži najbolje znanje u razvoj standarda svakodnevnog života, što je ponekad poprimalo komične razmere. Međutim, iako sadržaj fotografije zaista pomalo liči na neku nezgrapnu i necelishodnu “skalameriju budućnosti”, robotizovana ruka, koja je toliko precizna da može da našminka usne jedne devojke, zapravo govori o nečemu veoma ozbiljnom. Ta tehnologija je korišćena u laboratorijama u kojima je rukovano radioaktivnim materijalima. Fotografija je nastala 1954. godine i nije objavljena u članku u časopisu National Geographic za koji je pripremljena.

Završna reč – Igor Rill, glavni urednik domaćeg izdanja, u ovomesečnoj rekapitulaciji broja očigledno je veoma zadovoljan zbog članka o vuku; i neka je tako, može i treba da se ponosi tim člankom! U već prepoznatljivom stilu erudite, domaćin nas podseća na mnoge ikonografske konotacije o vuku, od dečaka Moglija i Crvenkape, preko mitološke veze u kojoj se čovek identifikuje sa vukom, pa do Svetog Save i Tomasa Hobsa. Neće nam te misli umiriti savest zbog licemerja iskazanog prema veličanstvenoj životinji, ali će nas možda potaknuti da ne razmišljamo na prečac.

– * –

Da ne razmišljamo na prečac, rekao sam. Neko će to protumačiti kao zgodan poziv na nerazmišljanje, za šta smo uvek spremni, rodila nas majka. Ne, nisam hteo da ispadne tako. Ako dozvolite, podsetiću vas da se misija društva National Geographic iskazuje rečima “Inspiriše čovečanstvo da brine o planeti”. Pojedinac koji razmišlja o svom mestu u prirodi i narod koji sprečava da se bogata mitologija pretvori u siromašnu mitomaniju – to su valjani delovi čovečanstva koje se brine o planeti. Urednik National Geographica to zna, i to ne samo zato što mu je to posao. I ja se trudim da to upamtim, ne samo zato što ostajem veran svom omiljenom časopisu.

$#$