Devalvacija fotografije (?)

Svaka dva minuta, čovečanstvo uslika onoliko fotografija koliko ih je uslikano tokom celog XIX veka. Ima li komentara na to?

Dozvolite mi da vam postavim jedno krajnje glupo pitanje. Elem, potrebno je.

Koliko ih imate? Izvadite ih sve, pa probajte sa svima odjednom...Imate li fotoaparat?

Ne samo da je glupo, nego je i neumesno, intonirano na pogrešan način. Valjano smišljeno, pitanje treba da glasi ovako:

Koliko fotoaparata imate?

Čekaj malo, nije gotovo. Zaokružujemo celinu trećim pitanjem:

Koliko fotoaparata ste imali pre deset godina?

Stvari postaju malo jasnije, zar ne?

Pravo pitanje, na koje ćete odgovor morati da date sami, glasi ovako: šta vama fotografija uopšte znači?

– * –

Hajde da odgovorim na sva pitanja pre nego što nastavim. Možda i sam naučim nešto usput… Eye rolling smile

Imate li fotoaparat? – Da, imam fotoaparat. Očigledno je iz mojih aktivnosti na Suštini pasijansa. Pravo pitanje bi moglo da zvuči “poznajete li nekoga ko nema fotoaparat?”.

Koliko fotoaparata imate? – Ovo pitanje je je već mnogo zanimljivije. Da vidim, brojeći celu porodicu… Ja imam svoj stari G6, a kad budem kupio DSLR, nadam se da će stara konjina ostati u funkciji. Ana ima džepni Lumix, a Jasnin Ixus je polomljen još pre tri godine, pa ga ne brojimo. Svo troje imamo fotoaparate u svojim telefonima, a ja sam jedini koji ne koristi to “čudo tehnike”. Stari Canon A100 je negde kod mog brata, ne znam da li je još uvek u funkciji, skinuo sam ga “sa stanja”.

Koliko fotoaparata ste imali pre deset godina? – Meni je ovo pitanje zanimljivije od svih. Odgovor u mom slučaju je blesav da ne može biti blesaviji: elem, pola. Pola fotoaparata. U leto 1986, moj drugar (sa kojim danas imam duplo kumstvo) i ja smo kupili od Poljaka na pijaci ruski fotoaparat Zenit 12XP za 100 DEM. Beše to mrcina sa refleksnim tražilom i elektronskim svetlomerom (čije baterije su brzo crkle, ali ih nikad nismo zamenili). Koristili smo ga kad je kome zatrebao: ja sam ga poslednji put nosio na jedno putovanje u aprilu 2003. godine; dva meseca kasnije sam nabavio gorepomenuti Canon A100 i to je bio kraj analogne ere za mene. Taj Zenit je ispravan i danas, a ostaće zabeleženo da nikad nije zatajio.

Eto, vidiš… Fotografišem od 1976. godine, a prvi svoj fotoaparat (pola!) sam imao tek deset godina kasnije…

A gledaj tek ovu... Ne, ovu! I ovu! A? Šta kažeš?A danas ljudi, najčešće, najpre kupe fotoaparat, pa krenu da slikaju kao da ne postoji sutra. Poneko kasnije čak i nauči nešto, ali malena je verovatnoća za to. Opet kukavno svetlo, kompozicijski škartovi, pride jadne performanse jeftinih fotoaparata sa previše megapiksela… Digitalno đubre je dominantni rezultat ovog “napretka”. O čemu ja to pričam: o fotografiji (i digitalnoj i uopšte) znam mnogo više od većine, pa i sam proizvodim digitalno đubre. Jedino što imam ponešto i od onog drugog – poneku fotografiju vrednu pažnje.

Tek jutros sam naišao na članak objavljen pre nedelju dana: “How many photos have ever been taken?” na jednom zanimljivom blogu koji mislim da ću dodati u svoj Google Reader. Nema smisla da vam prepričavam članak – pročitaćete ga ako vas interesuje ili nećete – nego želim da skrenem pažnju na nekoliko tamo objavljenih informacija i stavova.

– * –

  • Procenjeno je da je 2000. godine, kada je zabeležen vrh primene analogne fotografije, načinjeno oko 85 milijardi fotografija – oko 2.500 fotografija u sekundi.
    Taj broj je danas mnogostruko veći, a sam članak ima oprečne informacije (od 380 do 800 milijardi). Istina, analognu fotografiju je bilo moguće pratiti preko utroška materijala, a digitalnu nije moguće pratiti, pa je verovatno reč samo o procenama zasnovanim na različitim statističkim uzorcima.

Danas čak i majmuni fotografišu. Ne šalim se: ovi autoportreti makakija su načinjeni pre nego što je vlasnik fotoaparata uspeo da se vrati do svoje opreme.

  • Oko 2.5 milijardi osoba ima nekakav digitalni fotoaparat. Pošteno je pretpostaviti da značajnu većinu čine integrisani fotoaparati u mobilnim telefonima.
  • Kolekcija fotografija na fejZbuku je velika oko 140 milijardi fotografija. Eksplozija se dešava upravo sada; procenjuje se da će 2011. korisnici postaviti oko 70 milijardi fotografija. Možda i više: momentalni upload trend je oko 6 milijardi fotografija mesečno.
  • U planetarnim razmerama, još je zanimljivije: sa momentalnim trendom po kome oko 10% fotografija nije starije od godinu dana, uskoro će digitalno nasleđe premašiti broj svih ikada načinjenih papirnih fotografija.

– * –

Nema razlike u pristupu: drugi su samo alati. Ko nije znao ništa pre, ne zna ni danas. Mlatarao nekad, mlatara i danas. Ko je znao, prlagodio se: kreirao nekad, kreira i danas.Pravo pitanje glasi: da li je fotografija devalvirala? Kakvo je realno nasleđe fotografije pre i posle pojave digitalne fotografije? Od istorijske beleške o svetu oko sebe do lične uspomene, veliki je raspon značajnosti neke fotografije. Od prostog amaterskog eksperimenta do visoko cenjenog umetničkog rada, još je veći raspon vrednosti na planu vizuelne umetnosti. Od dvesta fotografija na dan do jedne fotografije za koju je bilo potrebno dvesta dana, strašno je veliki raspon pristupa u kreiranju foto-zapisa.

Iskustvo najozbiljnijih fotografa sveta kaže da nema previše razlike između ranijeg i današnjeg pristupa u fotografisanju. Kvalitet profesionalne digitalne opreme je dostigao kapacitete koje su imali analogni prethodnici. Razlika se ogleda tek u nekim malim udobnostima npr. nema potrebe za šnjiranjem filma i mračnom komorom. Opet, mnogi analogni aparati su mogli da rade bez električne struje, što je bilo važno na udaljenim terenima; danas fotograf na zadatku na Himalajima ili u Amazoniji mora da misli na valjanost svojih baterija baš kao što je nekad morao da misli na valjanost zalihe filma.

Možda najveća razlika je ona u procesu od fotografisanja do kontaktnih kopija, najpre sa stanovišta vremena: danas rezultati mogu da se provere izuzetno brzo, a nekad smo morali da razvijemo film i proveravamo direktno (ako je dijapozitiv) ili pravimo kontaktne kopije (ako je negativ). Ali, samo po sebi, to nije nikakav ključni element: dobro obučen fotograf sa ozbiljnom opremom u rukama unapred zna hoće li dobiti ono što je želeo, pa ne mora da proverava svaki upravo načinjeni snimak, kao što to radi većina amatera.

Ne, unutra nisu neki mali ljudi koji crtaju to što vide.Najveća razlika je u postprodukciji. No, najpre ćemo biti načisto: većina amatera nije ranije menjala ništa u laboratoriji, jer nije imala priliku za to. Isto tako, većina danas prima zdravo za gotovo ono što je preneto iz digitalnog fotoaparata, čak ne hajući za to da su neke izmene trivijalne, lako izvodive, a sa mogućnstima koje mogu jako da doprinesu krajnjem rezultatu.

Oni drugi, skloni postprodukciji iz puke potrebe ili unapred zamišljene namere, biće zahvalni tome što je tehnologija dozvolila apsolutno udobne hodograme obrade i publikovanja fotografija. U tom svetlu, prelazak fotografije u digitalni svet je blagodet. Međutim, ovo je atribut koji nema veze sa geometrijskom progresijom količine fotografija oko nas.

Već godinama prepoznajem (za mene) najvažniju stvar kada je reč o fotografiji: pažljivo obrađene i pravilno prezentovane fotografije više neće imati prefiks “analogna”, “digitalna”, ovakva ili onakva. Prosto, biće prihvaćena kao ono što jeste: fotografija sa nekim sadržajem, tehničkim atributima u funkciji poruke i kvalitativnim svojstvima koje je svrstavaju u nekakav izbor shodno kontekstu nastanka i namere za prikazivanjem.

Imam gomilu pitanja koja ću ostaviti otvorenim, ali i razmišljati o njima. Neka od njih glase ovako…

Fotografišemo kao da ne postoji sutra. Količina je izazvala devalvaciju. Ili...Jesmo li postali žrtve devalviranog pogleda na fotografiju? Ili je samo narastao broj već beznačajnih fotografija, dok onih iole promišljenih i primamljivih i dalje ima isto kao pre? Da li količina fotografija koje proizvodimo negativno utiče na zvučnost poruke koju fotografija kao medij ima u današnjem društvu? Prepoznajemo li potrebu da ovladamo barem osnovnim elementima tehnike fotografisanja i, zašto da ne, postprodukcije u cilju dobijanja očigledno boljih rezultata? Ili su proizvođači toliko preinačili pogled na tu tehniku, nudeći nam surogat-tehniku koja sprečava kreativnost? I više od svega: u svetu instant-informacija i površnosti kao principa, da li tek devalvirani pogled na fotografiju objašnjava ono pravo mesto koje ona danas ima?

Svoj trenutni stav o ovim pitanjima najlakše ću objasniti onim misaonim eksperimentom: kad bi milion majmuna kucalo na milion pisaćih mašina, da li bi posle dovoljno vremena iz toga izašao Šekspirov stih? Odgovor je jasan: ne bi. A dokaz imamo na Internetu. Confused smile Milijardu majmunolikih stvorenja fotografiše sa milijardu fotoaparata i proizvodi digitalno smeće u ritmu od 25.000 jedinica u sekundi. Svet zbog toga neće biti ni gori ni bolji; eventualno, biće malo više plastičnog smeća u vidu DVD-ova koji će postati nečitljivi kroz 10-20 godina, ali to je mala razlika u odnosu na smeće koje već nastaje.

Imate 50.000 fotografija u arhivi? SAMO 50.000? Zašto tako malo?Fotografiji ne treba održivi razvoj. Fotografiji trebaju korisnici masovnih proizvoda kako bi ona prava, čuvanja vredna fotografija mogla da se iskristališe kao poseban izraz. Nije količina ono što degradira kvalitet: devalvacija nastaje iz istog razloga što 80% online korisnika  poistovećuje pojmove “Internet” i “fejZbuk”, iz istog razloga što je uspela kokakola spram voćnih sokova, iz istog razloga što je video satro bioskope, iz istog razloga što jedemo plastični paradajz umesto onog što ima ukus paradajza.

Ako postoji devalvacija fotografije, to nije zbog 25.000 okidanja u sekundi, nego zbog toga što od silnog drveća nikako da ugledamo šumu.

$#$

(Via)

4 komentara na temu “Devalvacija fotografije (?)”

  1. Nemam digitalni fotoaparat već samo neki surogat od 3,2 megapiksela na mobilnom.

    Možda je tako i bolje, ko zna šta bih sve slikao i ko zna kako bi grdno to izgledalo…

    1. Чујем да се још праве плугови који немају уграђену камеру.

  2. nije ovo ništa, da vidiš kad automobili počnu da uploaduju video materijale u stilu “vidi kako sam se parkirao”.

    1. Камера страга већ одавно постоји на мало скупљим колима, тако да видиш на екранчету докле си кад се паркираш.

      Мени такође долази промена у фоткалици – мењао сам се са ћерком, фуџи за фуџи, ја добијам њен џепни а она мог ветерана (накуцкао 18000 снимака већ – њен тек на 1500). Џепни је нешто слабији – нема сировог формата, нема чак ни ону имитацију тражила као велики (а у то сам могао да гледам без наочара), али уме да смири слику, изведе неколико трикова приликом снимања (и оно са дубинском оштрином) и… главна му је предност што је само толико слабији а стане у џеп, па нећу пропустити онолике снимке само зато што ми је претходно сокоћало било гломазно, па га нисам баш стално носио са собом.

Komentari su onemogućeni.