Fotografija dana, 4. septembar 2011

Ako se prilika ne zatekne u toku dana, zateći će se pre kraja dana. A usput se nađe čak i neko iskušenje…

Dan je bio dug, bavio sam se sa stotinu stvari, od kojih je najzanimljivija bila dugo očekivana poseta porodice prijatelja iz Zrenjanina. Prilike za fotografisanje su bile mnoge, ali se nisam laćao aparata: odveć mi je prijalo da se malčice opustim; u opuštenoj atmosferi druženja i čavrljanja na 99 tema (a sve neobavezne), fotoaparat neće smetati, ali neće ni pomoći previše. Zato nisam hteo da fotografišem čak ni špikovani srneći but, što je bila predstava za oko koliko i za čulo ukusa.

Prilika će se uvek desiti, kad vam kažem, samo valja biti pripravan za nju. Otvorim kapiju da uvezem auto u dvorište, a tamo ispod oraha – jedan Fića, pravi pravcati. Znam ga, to je vozilo iz tazbine mog brata, ponekad je tu kad krenu neke ojlala-kombinacije.

Rešim da fotografišem mališu, ali tu se ispreči nekoliko prepreka. Najpre, bil oje previše mračno za fokusiranje i kadriranje. Onda, bilo je tesno, što je otežavalo kadar: Fića je bio previše blizu bratovom Kadetu, a kako sam ja postavio svoj Punto, nije bilo ni mesta za neko taktičko kretanje. Mogao sam da rešim oba pitanja: bar dva svetlaj sam mogao da upalim odmah, a pride i da napravim razmake tako da Fića ostane čist za kadar.

E nećeš, rekoh sebi: ili ćeš se snaći sa onim što imaš ili ćeš odmah spakovati fotoaparat i naći nešto drugo za slikanje. U poslednje vreme nisam sklon odustajanju, pa sa mse uhvatio u koštac sa problemom. Rezultujuća fotka, izabrana među dvanaest ekspozicija:

Fotografija dana za 4. septembar 2011.

Gomila pouka iz fotke, čak i pored greške…

Kad pogledate malo pažljivije, uočićete ozbiljne greške čak i pored prejake obrade koju sam preduzeo. Za početak, loš fokus na desnoj strani, u zoni desnog fara. Ali, obrada i nije izvedena sa ciljem prikrivanja greške, nego mi opet bilo naspelo da se poigram sa nekim LR presetima (Fića je, inače, nekakve gadne boje senfa; niste ništa propustili).

Dakle, fotoaparat nije video ništa; ali nisam menjao ISO 50. Nisam hteo ni da oprobavam dugu ekspoziciju: ne, odlučio sam se za “reporterski” pristup. OK, za svetlo je lako, postoji funkcija AE Lock, ona zvezdica koja simulira ekspoziciju i pritom odredi i zaključa optimalne parametre svetla; time rešavam jedno pitanja. Drugo pitanje je mrak i to znači d ane mogu da fokusiram aftamacki; pa dobro, uključio sam ručno fokusiranje, namestio okvirno odstojanje i zdao se na posao.

Pomoćna svetiljka za fokusiranje (koja u praksi malo znači – meni skoro nikad) ovog puta je poslužila kao nišan za kadriranje, jer u mraku aparat nije registrovao ama baš ništa. Od tih dvanaest ekspozicija, tri su bile ozbiljno promašene (što sam odmah ispravljao), još tri su imale ozbiljniji problem sa fokusom, neke nisu zadovoljile sa sadržajem i perspektivom… Ama, nijedna nije bila baš sasvim kako treba; a na malom displeju na fotoaparatu nisam mogao da vidim sve greške. Fotka koju ovde vidite je zadovoljila posle prostog prekadriranja i tek dva-tri zahvata sa presetom, svetlom i kloniranjem nekih “fleka”.

S obzirom na to da sam zadatak smislio na licu mesta, tek nekoliko sekundi pre izvedbe, nisam bogzna koliko promislio o konotacijama tako složenog zadatka; sve fotke imaju neku veoma uočljivu manu. I zbog toga, proglašavam: mišn not akomplišd. Ali, odlučio sam da ne ponavljam sesiju (za šta bi mi trebalo ne više od pet minuta), nego da se snađem sa onim što imam, predajući na uvid i sve greške. Iz ovih grešaka može ponešto i da se nauči.

Pouke su razne. Prvo, može se izvesti i fotka iz mraka, ako je situacija “stani-pani”. Tehnike kojima aparat raspolaže su bile od koristi, pogotovo ono pred-merenje svetla. Drugo, manuelno fokusiranje posredstvom klizača na displeju je patetični surogat pravog ručnog fokusiranja; greške su moguće i treba paziti. Kao kada je reč o licu neke osobe, za koje je važno da oči budu u fokusu pa taman ceo nos bio mutan, važno je na sceni koja je tamna odrediti šta mora da bude u fokusu, a tada se skoncentrisati na što tačnije određivanje udaljenosti; može pomoći i eksperimentisanje malim promenama odstojanja na klizaču za fokus. Pride, valja ići malo dalje, bar pet metara, jer zona dubinske oštrine tada postaje dublja nego kad se slika sa dva metra. Treće, kadriranje u mraku se rešava metodom ćorave koke pokušaja i popušaja prostog ponavljanja dok ne bude pogođeno kako treba.

Slikanje u mraku pod blicem vam neće dati primamljiv rezultat, pa ne znam koliko d ase trudite. Budite spremni na nužnu naknadnu obradu. Proširite dinamički opseg bar virtuelno, tegleći histogram do granica logičnog rezultata. Pojačajte kontrast i, ako se pokaže korisnim, dodajte zasićenje bar dominantnoj boji na slici. Ako ne prolazi sve to, pokušajte sa filterom za sepiju ili sa drugačije toniranom monohromatskom verzijom.

Budite spremni i na jače dodatne obrade, poput uklanjanja sadržaja kloniranjem jer niste videli detalj zbog mraka. Ne libite se da promenite proporcije kadra ili da utičete na “curenje svetla” namernim zatamnjivanjem delova koji nepotrebno skreću pažnju (npr. obratite pažnju na registarsku tablicu – to je moglo da se ukloni). Može pomoći i jako vinjetiranje ili neki drugi sistem lokalizovane raspodele svetla. Npr. može da sloj maske u Photoshopu koji zatamni sve osim gradirano izbrisanog kruga na pažljivo biranom mestu. Tako možete da uvedete gledaoca u centar slike koji fizički nije baš u centru…

Boktemazo! Ni banalnije fotke ni većeg traktata! More, ‘ajmo razlaz. Tačnije, ‘ajmo aparate u ruke: pokušajte večeras i sami nešto slično. Sve ovo je izvodljivo i sa džepnim aparatićima i u besplatnim foto-editorima.