Happy Birthday, Mr Waters

Danas je 68. rođendan Rogera Watersa. Aj, pa konjino matora, neka ti je sa srećom: dobrog zdravlja ti želim. I da sad malo smanjiš doživljaj: ova turneja je bila super! Pride smo zaboravili na gluposti koje si pravio…

Roger Waters: Happy birthday!Svaki pažljivi posetilac Suštine pasijansa koji rock muziku prati iole ozbiljno, setiće se da je Roger Waters jedan od osnivača grupe Pink Floyd. Nakon nezapamćeno velikog uspeha albuma Dark Side of the Moon (1973), u čijem kreiranju je njegov rad bio ključni u svakom smislu (autor kompletnog teksta i skoro svih muzičkih motiva), malčice je skrajnuo. To se još nije baš toliko primetilo na velelepnom albumu Wish You Were Here (1975), ali je postalo prilično jasno na albumu Animals (1977), koji može da se nazove poslednjim homogenim delom Pink Floyda kao pravog, autorski istrajnog benda koji stvara u sinergiji.

Naime, posle toga su počeli eksplicitni ego-tripovi Rogera Watersa koji su zamalo ukopali bend za sva vremena.

Album The Wall (1979) je bio produkcioni trijumf, muzički uspeh, konceptualni pad na glavu ,a prateća turneja pride i finansijski debakl. Pokušaj eutanazije benda je zamalo uspeo onim đubretom u svakom smislu, autorskim nedonoščetom po imenu Final Cut (1983), koji je samo po inerciji potpisan imenom Pink Floyd. To nije trebalo da se desi na taj način: bilo je jasno i odmah, a kamoli iz ove perspektive, da taj autorski ego-trip sa slavnim imenom velike grupe nema nikakve koherentne veze; svojica preostalih u bendu su poslužili isključivo kao najamnici sa pravom da kažu svoje mišljenje.

Iz te tužne epizode, koja je postepeno prerasla u gomilu čudnih solo albuma Rogera Watersa i bolne, ali uspešne rekonstrukcije Pink Floyda kao autorskog i scenskog brenda prve kategorije — čime je David Gilmour pokazao da ni on nije kršten kišnicom — ostao sam zgađen ponašanjem nekada ključnog člana grupe. Tužno je kad neko sa tako veličanstvenim legatom prolupa i počne da se ponaša kao idiot, u šta smo mogli posebno da se uverimo na spektaklu Live 8 (2005), kada se najvažnja četvorka progresivnog rocka okupila prvi put posle 25 godina. Ono bekeljenje Rogera Watersa dok peva bez mikrofona ono što Gilmour peva u svojoj partituri “Comfortably Numb” je ispod svake kritike – ali govori mnogo onom ko vidi.

Smrt Ricka Wrighta 2008. godine je raspršila iluzije o ponovnom kreativnom okupljanju grupe – o čemu je, doduše, Waters već bio odrekao svaku šansu. Posle raznih sumnjivih projekata, koji su uključivali i jedan uzgredni fijasko sa nekakvom kvazi-operom postavljenom u Rimu 2009. godine, Waters se najzad konsolidovao i uradio ono što je odavno trebalo. Elem, sabrao je kreativne snage oko sebe i iskoristio naj-naj-naj tehniku da koncert “The Wall” najzad privede logičnom i dostojanstvenom epilogu. Mnogi koji su pohodili koncert (ja, nažalost, nisam) kažu da je to izvesno najbolji scenski spektakl koji su u životu pohodili, sa malom verovatnoćom da će ikada biti nadmašen.

Thumb up, Mr Waters. O, konjino matora, najzad ti je došlo iz dupeta u glavu.

(tnx Igor)

$#$