O svetlosnom zagađenju

Dva nezavisna događaja na istu temu bila su povod da vam skrenem pažnju na problem i da vas uputim da saznate više.

Najpre je, pre nekoliko dana, drugar žučno reagovao kad je u TV žurnalu “Evronet” video prilog o svetlosnom zagađenju, pa čuo preporuku da građani treba da idu ka jugu ako žele da vide pravo noćno nebo. “Zašto baš ka jugu”, zapitao je on.

A onda, juče sam zatekao prilog na blogu Scotta Kelbyja, čuvenog publiciste i fotografa, čoveka koji je jedan od najjačih evangelista digitalne fotografije na svetu. On sredom daje prostor gostujućim autorima da ispričaju neku svoju priču. Iako ovo ne činim često, sada baš zaslužuje: gost je bio Jim Richardson, fotograf National Geographica. U ovoj priči, Richardson je pričao o svom jednomesečnom putovanju kolima širom SAD u potrazi za posebno uverljivim fotografijama koje dokumentuju svetlosno zagađenje. Trebalo bi da pročitate tu priču.

Luk u Sent Luisu; senke se ocrtavaju na niskim oblacima neba koje bi trebalo da bude mračno. Autor fotografije je Jim Richardson, a fotku sam maznuo bez pitanja sa stranice bloga Scotta Kelbyja.

To nije sve: reportaža koja je poduprta ovom pričom objavljena je u izdanju National Geographica iz novembra 2008 (broj 25 u licencnom izdanju na srpskom jeziku).

Zvuči gotovo neverovatno, ali je jasno kad se jednom uputite u problematiku: ne postoji nijedan vid negativnog uticaja na prirodno okruženje o kome znamo tako malo. Da bi bilo još gore, kad saznamo bar nešto o svetlosnom zagađenju, ophodimo se prilično ignorantski prema tom realnom problemu. Izgleda da je pobedila težnja da silom prevladamo iskonski strah od mraka – još iz vremena kad smo sišli s drveta, pa žrtvovali deo noćnog vida zarad boljeg prepoznavanja boja, plašimo se mraka. Ignorisanje tog straha u modernom društvu je puka socijalna kategorija – baš zato što preovladava namera da još jednom sijalicom ubijemo mrak i tako otklonimo strah.

U tom nastojanju preterujemo: osvetljavamo daleko više nego što je potrebno.

Prvi plan ove duge ekspozicije je osvetljen LED svetiljkom. Žuto svetlo u zadnjem planu je nebo iznad Solt Lejk Sitija, koji je od mesta fotografisanja udaljen oko sto milja! Autor fotografije je Jim Richardson, a fotku sam maznuo bez pitanja sa stranice bloga Scotta Kelbyja.

Posledice svetlosnog zagađenja su brojne, a njihovo ozbiljno proučavanje je zapravo tek otpočelo. Već je zapaženo da svetlosno zagađenje negativno utiče na životinjski svet, evolucijom naviknut na ritam dana i noći, jer nastaje pometnja u nedostatku mraka kao ključnog elementa. Pitanje energetske efikasnosti se postavlja već godinama, a osvetljenje bitno utiče na energetski bilans svake razvijene zemlje; postoje procene da bi efikasno osvetljenje, takvo da u realnosti ne bi dovelo do mračnijeg životnog okruženja u gradovima, moglo da svede potrošnju na desetinu današnjeg utroška električne energije.

Najzad, zašto ne pomenuti i metafizički odnos čoveka prema nebeskom prostranstvu? Ako ste ikada bili u prilici da iskusite svetlom nezagađeno zvezdano nebo, ako se ikada uspeli da razaznate obrise Mlečnog puta, garantujem da ste ostali zapanjeni tom slikom. Ja sam bio u prilici da iskusim mračno nebo bez oblačka, negde u pustinji između Nila i Crvenog mora, i svedočim da sam osetio strahopoštovanje pred tom slikom. Astronomi danas kukaju da im je sve teže da nađu pristojna mesta za osmatranje noćnog neba; postoji epizoda o tome u priči Jima Richardsona. Zamislite samo grotesku: opservatorije na planinama Palomar i Wilson su praktično zauvek zaslepljene svetlosnim zagađenjem i danas ne mogu da rade u kapacitetu primerenom za dalje prodore.

Da biste bolje razumeli problem svetlosnog zagađenja, predlažem vam da iskoristite dve veoma zanimljive simulacije: jedna daje gradacije noćnog neba u zavisnosti od zagađenosti svetlom, a druga vam dopušta da simulirate veštačko osvetljenje nekog eksterijera sa tri tipa uličnih svetiljki. Potonja je naročito zanimljiva jer upućuje na rešenje problema: pokazalo se da pametno osvetljavanje ulica i nije tako teško dostižno.

Uopšte, šta možemo da učinimo? Izvesno, ovo je jedan od onih problema koji mogu da se reše samo u mnogo malih koraka – najpre akcijama pojedinaca, zatim pametnim projektovanjem svetala od strane komunalnih sistema i, najzad, sveopštim delovanjem društva. Hoćemo li uspeti u tome? Nemam blagog pojma. Ja živim u zemlji u kojoj se takvi problemi smatraju trećerazrednim. Drugim rečima, kad budemo shvatili, prepoznaćemo da smo već debelo zaglibili. Perspektiva koja mi se ne dopada.

(Via)

$#$

2 komentara na temu “O svetlosnom zagađenju”

  1. Kao astronom amater, bolno sam svestan tog problema. Najgore je što su najzanimljiviji objekti na nebu za posmatranje (barem za nas koji imamo ponešto slabiju optiku od Mr. Palomara) najčešće veoma blizu horizontu, gde je svetlosno zagađenje najintenzivnije.
    Uzgred, u najnovijem broju NatGeo ima prilog o ostrvu Sark kao idealnom mestu za astronome baš zbog male svetlosne zagađenosti.

Komentari su onemogućeni.