Čekajući Diablo III

Imalo smisla ili ne, volim da igram igre na računaru. Pre svega action RPG. Ali moja ljubav već dugo nije uzvraćena…

Pomahnitala ajkula u akciji: BatmanDa li su me ka tamanjenju kostura, zombija, svraka, mutiranih gusenica, orka i naravno Zmajeva oterali Spectrumov Batman (150 soba) i Head Over Heels (300 soba u 48kB memorije!), izometrijske igre pune razmišljanja i fantastičnih, glupih neprijatelja (još uvek mrzim pomahnitale ajkule), savršenog balansa slobode i ograničenja? Vrlo moguće, tek mnogo kasnije sam pročitao Gospodara prstenova. Nesrećni Tomaž Kac, pisac sjajnih portova ovih igara za PC je nažalost koristio moje usluge za beta testiranje Head Over Heels za PC. Dok nije počeo da se dere da on piše igru i da stvari ne moraju da budu baš totalno iste kao u originalu nisam se smirio (ipak me potpisao, mučenik). Srećom nisam na vreme primetio da priprema Betmena. Moguće da je ipak krivac Dragon’s Lair, arkadna mašina na laserskom disku, prvi put viđena u kragujevčkom klubu Leda (a kasnije i kao Spectrumova alotropska modifikacija Dragon’s Lair: Escape from Singe’s Castle). Ipak, mislim da me je slomio Diablo.

Diablo je savršena igra, prva igra koju sam zapravo kupio. Tu je vitez, njegov mač & štit, nesrećni, spaljeni grad iz čije crkve iskače gamad, likovi koji zadaju zadatke, krave koje kažu Muuuuu kad se na njih klikne. I naravno brdo čudovišta, od malih gremlina koji beže kad jedan od njih padne, pa kroz 4 po 4 nivoa, skroz dole do rogatog Diabla lično.

Odmeravanje preko obala reke lave: Diablo

Snimanje pozicije se obavljalo bilo kada, jednom mrtva gamad je to i ostajala, Inventory je bio umeren, a kad se ginulo trebalo se onako gologuzo prošetati do groblja gorepomenutog verskog objekta, pa nazad kroz puste hodnike sa osvetom u mislima. Taktika je bila bitna taman koliko treba: strašni Butcher recimo, nerealno jak protivnik namešten već na drugom nivou – ali nivou prepunom vrata koje onako glup nije umeo da otvori, stajao je ispred rešetaka dok ga strele ili mađije ne dokusure. Nigde nije postojala informacija još koliko ima dok gamad ne crkne, pa je trebalo udarati i filovati se Healing Potionima dok prsti ne pobele. Igra ne dozvoljava da se ostavi, igra se za sledeći Level Up, za snažniji Fireball, za malo bolji Broad Sword, za zlatnik više.

I tek kada se sve bude gotovo, kad Diablo padne i svuda je vatra, igrač ostaje da se pita „i šta sad?“ Ništa. Ostaje da se čeka, prvo Expansion Pack – produžetak igre koji može da se igra postojećim, do besomučnosti nabildovanim likom punim para koje se razbacuju unaokolo; a kad se to ispuca, čeka se nastavak. Diablo je izašao 1996, Expansion Pack Hellfire već 1997. Super.

Stvari su nastavile da se odvijaju jako dobro. Diablo 2, druga igra koju sam zapravo kupio, se pojavljuje već 2000, a njegov Expansion Pack Lord of Destruction 2001 godine. Uprkos brojnim promenama – pre svega zbog uvođenja mogućnosti snimanja pozicije samo na određenim mestima, što ostaje da bude vrhunska glupost industrije igara (halo, ima nas koji imamo malu decu, ne mogu da kažem: ma kakva noša, strpi se dok ne dođem do checkpointa!) – igra zadržava sve atribute igrivosti.

Impovi se upoznaju sa čarolijom Inferno: Diablo 2

Odnos slobode i ograničenja ostaje savršen. Igra polako testira i realne potrebe igrača: dok se u originalu moglo kupovati na veliko Healing i Mana potiona, već u Diablo 2 su Mana potioni nestali (da bi se ponovo pojavili kroz patcheve Expansion Packa). I nastavak je zadržao zdrav stav prema neprijateljima: ako sam te ubio, mrtav si, nema vaskrsavanja za 10 minuta i sličnih budalaština. Tu su i lagana podsećanja na prvi deo: razrušeni grad, drvena noga nesrećnog Virta (obavezni deo transmutirajuće formule ka blesavom Secret Cow nivou) i neizbežni Deckard Stay A While And Listen Cain.

Ništa ne može da se meri sa Diablom. Ali u toku ovih 10 godina nešto se moralo igrati. I bilo je toga.

Osam na jednog, tu nema pravde: Dungeon SiegePre svega Dungeon Siege, koji je uveo mogućnost vođenja više likova – što je ipak svodilo igranje na posmatranje opšteg makljanja uz povremeno lečenje ubodnih povreda lekovitim vetrovima, ali je uveo i montipajtonovsku apsurdnost – osmočlana verna družina sa mačevima i strelama u borbi protiv goblinskih tenkova i bacača plamena. Sjajna stvar je bilo i napredovanje po načinu korišćenja oružja – što više udaraš mačem, snaga ti je veća. Nastavak je takođe bio odličan, mada monotoniji i (čini mi se značajno) lakši. Nažalost, ove godine objavljeni treći deo je teško konzolno đubre.

Titan Quest je uneo briljantnu zamisao: ako je igra krekovana, onda se ponaša loše. Kako obično biva sa briljantnim zamislima tog tipa, igra je neslavno prošla, sistematski naružena širom Interneta. I šta? Da li su ti sajtovi zabranjeni? Da li je prikazivačima krekovanih igara dlaka sa glave falila? Taman posla, QED.

Ode heroj u beskraj zeleni: Sacred 2Posebno bih hteo da spomenem neuništivi Sacred 2, kao klasičan primer da više nije uvek i bolje. Pravili su ga Nemci, svima znani totalni fanatici u svakom poslu koga se late (srećom po Internetom opremljene tinejdžere često se late pornića, jel; na nesreću Engleza, sistematskih pronalazača igara koje ne umeju da igraju, latili su se i fudbala). Znate, nekako mi je prva ideja kad sednem da igram action RPG da pomognem svima koji to od mene traže – zemlja je pokorena, ljudi su očajni, treba im par zlatnika ili vest o tome da li je neko njihov živ, da ne govorim o tome kako se takvo ponašanje isplati. I tako sam, igrajući Sacred 2 krenuo da pomažem ljudima. Pogrešno, potpuno pogrešno. To je OGROMNA igra sa monstruoznom količinom zadataka. Jašem i jašem i jašem i nigde ne stižem. Neki prcvoljci od neprijatelja me kuckaju po stopalima, ja i dalje jašem, ali ništa. Neverovatno. Jednom Nemac, vazda Nemac.

Veseli drugarima nedostaju kućni ljubimci i štapovi za pecanje: TorchlightTorchlight je fantastični miks Diabla 1 i 2 – dakle ultimativni action RPG… al’ zamalo. Jer je šaren, takoreći politički korektan. Vitez je mutirani Arnold, strelica (strelka? streljačica?) je Larin Krofoid, a čarobnjak neko derle. Atmosfera je u stilu zelenih helanki Erola Flina: stižu zombiji, pa šta, mi smo Robin Hud i Džon, veseli drugari. Ali takva su vremena: igra je masovno ishvaljena, i data joj je jedina zamerka kako, o užasa, nema multiplayer opcije (niko nikada neće izmisliti bolji multiplayer od fudbala na poljančetu, hvala lepo). Evo sad spremaju Torchlight 2, blago nama, koji ispravlja taj grozni propust. Neka crkne gamad… sa osmehom na licu.

Čak su Iranci napravili action RPG, stvar se zove Garshap. Skoro izašlo, taj je valjda neki njihov Marko Kraljević. Izgleda sasvim solidno, mada je nisam mnogo igrao – nanervirao me brzo neki džin. Ko zna, možda je to nagoveštaj da se Iran počinje da priseća kako je jednom bio Persija…

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa: Serious SamKomšije Hrvati, naravno, imaju Serious Sema. Ko to nije igrao, nek se odmah stidi. Sem, nabildovani egomanijak spram koga je Duke Nukem malo dete, stoji na ulazu u hram i posmatra lepi Lens Flare efekat na nebu, dok Sunce polako zalazi. Čuje se aaaaaaaaaa. Ništa se ne vidi. Onda se primećuje jedna tačka na horizontu. Tačka se ubrzo (ali ne baš ubrzo, ima čovek vremena da se ismeje) povećava i pretvara u bezglavog ludaka koji u rukama drži sopstvenu glavu. Sem vadi pištolj i ubija budalu, iz sočan komentar. Ali onda se čuje aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa i počinje to isto, samo sa njih 150. I tako ceo dan… Genijalno.

Aman, gde si: Mortimer BecketttAli, gde smo tu mi? Nigde. Jedina naša igra koja mi je ikada prošla kroz ruke je zapravo trilogija o Mortimeru Beckettu. Sjajne igre, biseri šašavog žanra Hidden Objects. Zato i kažem prošla kroz ruke, da bi zapravo otišle dalje, vernoj ljubi na obradu. Ona kaže da su kratke, ali najbolje. Ili je ipak rekla najbolje, ali kratke. Kako god, živ nisam: šta ćemo ako Nemci kupe Mortimera?

Ja, naravno, sanjam action RPG pod nazivom Marko: The Cursed Prince. Eeee, šta bi dali bogati & moćni da im se pruži slika majke i sina kako se satiru od alkohola, ili sina koji beži oko crkve dok ga otac juri, ili pokretna traka puna ljudskih glava u zobnici šarenog konja (nijesu ljudske no turske, rekli bi serdari iz Dugog putovanja u Jevropu), a sve to u pauzama buljučarenja Turaka…

Ultimativni action RPG dvoboj: Marko vs Musa

Prošlo je 10 godina, Diablo 3, treća igra koju ću zapravo kupiti, još nije izašao. I vreme se promenilo. Sada je tu Internet, tako da pravljenje Diabla 3 praktično gledamo uživo: objavljeni su likovi, njihove moći, objavljeno je da ćemo sada trčati za Healing Orbovima, jer Healing Potiona neće biti ni za lek, objavljeni su i Gameplay video materijali.

Hoćeš li ikada izaći, mali veseljače: Diablo 3

Moći ćemo da rušimo zidove i kroz nove izmotancije da pojačavamo svoje nadljudske sposobnosti. Naravno, imam Blizzardov Batlle.Net nalog, prijavio sam se za beta testiranje, ponedeljkom je išla lutrija za 200 beta testera. Nisu me izvukli. Barabe.

Svejedno, igra će jednom izaći, najbolja supruga na svetu i prestolonaslednik će ići na neplanirano vikend kampovanje negde bašmebrigagde, a Kainu sleduje Nemam kad da slušam, drtino matora.

23 komentara na temu “Čekajući Diablo III”

    1. 8) hvala! reci kaži slobodno proceni hoće li asus gtx550 ti directcu biti dosta za ugođaj?

    2. Nego… Herojski sam izdržao do kraja ovog klipa. Uz opasku da se ne razumem u ove stvari i da je poslednje slično što sam igrao bio Prince of Persia na jednom IBM XT računaru sa EGA rezolucijom, negde 1991. godine, moram da pitam: postoji li tu nešto drugo osim večernjeg trčanja po nekom selu u pratnji tri humanoidne džukele i ubijanja onih koje prepoznaješ kao negativce? Nije da me previše zanima – i uvažavam tuđi ukus za ovakvim stvarima – nego pokušavam da razumem gde je tu zabava.

      1. Znaš kako, ova vrsta igara je dobra samo onda ako nađe meru između trčanja unaokolo i napredovanja, a Diablo je u tom smislu uvek bio savršen (verovatno se ne sećaš, a i što bi: PoP si počinjao bez mača, trebalo je vremena da se do njega dođe. Tako i ovde, treba vremena da bi se napredovalo). Video prikazuje lik do levela 3. U Diablo igrama maksimalan je level 99 (pri čemu napredovanje nikako nije linearno, obično se brzo stigne do nekog level 30, a onda počinje patnja), koji znači 15 kučića, iz ruku ti zrači kiselina, oklop je 10 centimetara debeo, a zombije ubijaš pogledom.

        I to je poenta: boriš se za kuče više. Glupo je, naravno, ali racionalno gledati igre nije svrsishodno, svaka kompjuterska igra je u krajnjoj liniji glupost… sem možda simulacija, a i to je nategnuto.

        1. Ama, ponavljam – uvažavam. I ne, ne tražim racionalni pogled: zanimalo me da dokontam ugao posmatranja. Mnogo je delatnosti pod kapom nebeskom za koje će se naći neko da je ne razume. Eto, ja ne razumem pucačke igre, dve nedelje ležanja na nekoj plaži i šta ono beše treće 😉

        2. I to je poenta: boriš se za kuče više. Glupo je, naravno, ali racionalno gledati igre nije svrsishodno, svaka kompjuterska igra je u krajnjoj liniji glupost…

          Oh, ovo zalazi u domen filozofske rasprave. 😉
          Ako dalje krenemo, doći ćemo do zaključka da je bilo koja igra glupost. Mis’im, koja je svrha igranja fudbala – jedna ekipa pobedi i onda svi odu na pivo. Koja je svrha igranja “Ne ljuti se, čoveče” – jedan pobedi, ostali se ljute (ili ne). I tako igru po igru. Koja je svrha?

          Ako je ideja sporta fizičko razgibavanje/relaksacija, onda ideja igara može da bude intelektualno razgibavanje ili intelektualna/psihička relaksacija. A to možeš naći i u pucačinama…

          Ne pamtim kad sam se igrao (na računaru). Stao sam još kad je Civilization došao do verzije 3; a i nju sam slabo gustirao… Nego, kad je već pomenu, u toj igri su njeni tvorci lepo pokazali značaj razvoja nauke i kulture; ovi naši “odozgo” to još uvek nisu shvatili. :

          Dakle, nemo’ neko da je rekao da su igre glupos’. U stvari može to da izjavi, ali će time da pokaže svoju pomenutu, ili makar neinformisanos’…

        3. Dobro, možda sam preterao. Ali više od toga ne priznajem! 🙂

          A Civilizacija je sramota. Napravim družinu koja je drug sa svima, forsira nauku, sve diplomatija i vajno… dok ne naiđe neobrazovana baraba i razbije me ko zvečku.

      2. poslednje slično što sam igrao bio Prince of Persia

        Pa, jesi li ga završio? 😉

        Čoveče, kako je to dobra igra! Nisam ni video (a kamoli igrao) njene nastavke, pa ne znam ništa o njima. Ali original… Phiuuuu…

        1. Gsopodari DOSa: Prehistorik 2, Gods, Pinball Fantasy. Koji me, ijao, podseti na Pro Pinball… Kako su to dobri fliperi…

    1. odlično. e sad, da popričamo o narodnim verzijama gorepomenute bete. smatraj se hipnotisanim i pričaj! 😯

  1. Još jedan od čekalaca diabla 3 je ovde ima jedna sitna razlika između mene i tebe , ja sam na žalost kupio sve blizzardove igre ali ipak, diablo 3 se čeka i nešto mi govori da ako će ikad biti informacije o diablu 3 onda će biti sledeće nedelje tačnije 9. februara mislim da ćeš posle tog stavljati u planove odmor tvojih voljenih od tebe. Kao što ću i ja činiti.
    Blizzardu treba oko 6 nedelja da izdaju posle objave igricu tako da očekujem kraj marta D-day.

    1. Čuj, jedino je Duke Nukem Forever čekan duže nego Diablo 3. Zato mislim da bilo kakvo poređenje nema smisla. Kad objave da će da objave, objaviće. A tada ćemo biti spremni.

      1. Већ сам изгубио рабош… јел’ изашао Дуке или није?

        Питао и ћерку, она је у тој струци, изгубила и она.

  2. zanimljivo, igrao sam D2 mlogo, mislim da neću lagati ako kažem da sam sa svakim karakterom stigao bar jedno 30 puta do kraja, toliko je ušao u krv da se igralo neprekidno i po 48h u mreži i došlo do savršenstva da se opušteno mogro igati na HELL i stići sa expansion do kraja solo za nekih nepunih 6 sati. Svašta sam probao tokom godina ali ništa nije imalo onaj žar, sve je bilo bledo, ondak sam saznao za Cabal Online, mogu da kažem da me upotpunila kao i D2, ali kraj je, hm, 2007-2011 stigao do 130 lvl od mogućih 180, pristojan gear i iskustvo, ali grindanje do besvesti i iznemoglosti. I posle 4 godine, igranja u proseku 5 puta nedeljno po 7-8 sati dnevno… ne nemogu više, ustao sam jedno jutro u onako seljački samo obrisao igru bez uninstall. I sad gledam na YT D3, čekam ga, da li ću ga kupiti, hm, verovatno, da li ću se uživeti, teško, ne znam gledam te klipove onako poprilično ravnodušno, toliko dugo je čekam da me prošla volja, ali Blizzard je morao prvo da izbaci SC2 inače bi pokvarili tradiciju, mada je i ovako cena priča oko njega pukla ko gaćni lastiš pa su izgubljeno nadoknadili sa D3, kupite pretplatu za SC2 za godinu dana i dobićete D3 besplatno, vau, ma daj…

    1. zasićenje, dešavalo se i meni. pustim da prođe malo vremena, da zaboravim. evo neko veče sam do 2 igrao lokija. milion sitnih brljotina, ali drži kad se čovek uželi.

  3. Имам тај проблем, или срећу, да ми координација око-прст није више као некад. Ево већ годинама не успевам да оборим ниједан (свој) рекорд у Блокауту, чак не добацујем ни своје резултате из ’96.

    Те сам срећно прешао у кибицере, и играче позиционих игара. Ево на http://www.arcadeboss.com/game-2363-3-Bejeweled-2-Classic.html сам трећи откако броје. Ухватим шта ми се свиди, и дрндам. Прекинем кад ми дојади, па се који месец касније вратим, кад ме опет ухвати. И тако, пролази време.

  4. jao, Loki, igrao sam je, simpatična igra, ali mi nije dugo držala pažnju,

    Runes of magic isto nije loša igra ako zanemarimo gameplay koji je blaga strahota gde ga triput mazneš dok se sabere dmg.

    World of warcraft, igralo se malo, ali večiti derbi, ko je igrao Cabal neće moći svariti Wow i obrnuto.

    Aion je jedna jako ali jako dobra igra ali sam je počeo igrati u pogrešno vreme a i moj komp je iz pogrešnog vremena da bi radila kako treba.

Komentari su onemogućeni.