He, šašavi su ti Rusi.
Ima taj neki ruski šahista, stari, bre, neki, ono pre Karpova i Kasparova. Ne znam neki Mihail Botvini ili Huan Antonio Kapablanka ili tako neki. I sad fora je što je taj Botvolini posle onog sveckog rata putov’o železnicom preko Sibira, gde li. I sedi sad tako u kupeu sa nekim drugim Rusom. E, ali fora je što se oni ne znaju. Mis’im, ovaj lik ne zna da je ovaj drugi Butovini, ono najbolji ruski šahista i to. E, i sad se tu oni kao smorili, svako za sebe već pročit’o po jednu Anu Karenjinu, to ti je od onog Tolstojevskog i više ne znaju šta će. Smorili se k’o krtice u saksiji. I fora sad ovaj lik predloži da odigraju partiju šaha, on kao ono ima kod sebe tablu i figure. A ovaj Buvolini prihvati, šta će, ionako se smorio. Poređa ovaj lik figure, a Bovulini skloni sa table jednog svog topa. I sad fora lik se naljuti u stilu kakav je to način, tamo-‘vamo, kako vas nije sramota, dajete mi topa fore, a ne znate kako ja igram, čak me i ne poznajete. A Bovini ga iskulira sa “Brate, sve kojima ne mogu da dam topa fore ja lično poznajem!”.
Mitska knjiga, Turnir kandidata Cirih 1953, sadrži pritajenu Bronštajnovu mrzost glede koncepta Botvinika kao Patrijarha. Nisam siguran koja je partija u pitanju, nije ni bitno. Zapetljalo se, analize se granaju, haos – jedna od onih pozicija koju bi Fišer ili Karlsen dobili bilo kojim figurama. Bronštajn piše: “U ovoj poziciji šampion sveta Mihail Mojsejevič predlaže 29. Te4. To je verovatno najpametnija stvar koju ćete pročitati na ovih pet stranica.”