Danas bi mu bilo osamdeset…

…I bio bi džangrizavi matori pesnik čupavih obrva koji agituje da se u kafanama u Mokrinu opet pije vina° na sat.

Miroslav Antić je rođen u Mokrinu 14. marta 1932. godine. U rodnom mestu se zauvek zarazio mirisima Banata. To su: miris vlažne slame kad se unese u kuću na Badnje veče, miris ulice kad procveta bagrem, miris vina čuvanog za Vaskrs, miris Đurđevdana u Garavom sokaku. To su: miris lipe u porti pravoslavne crkve, miris otkosa žita, miris jabuke petrovače, miris prašine posle kratke avgustovske kiše. To su: miris gibanice od ludaje, miris slatkog od dunja, miris toplog komada hleba sa malo masti i aleve paprike, miris prvog snega.

Rodna kuća Miroslava Antića u Mokrinu

Onaj ko upozna sve te mirise, skupo plaća celog života: postaje ili pesnik ili pijanica. Mika je postao oboje, a bio je još mnogo šta. Kažu da je bio šampion u svemu, čega god se latio. Za pesništvo već znamo. A hteli smo da znamo i više od toga, pa je valjda zato Mika jednom prilikom napisao:

O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.

Pamtim kad sam ga video uživo prvi put: čitao je svoje pesme u mojoj osnovnoj školi nama, pubertetlijama, i govorio kako bi tako voleo da nam ukrade samo malo toga što mi tako puno imamo, a on više nema. Nisam razumeo na šta je mislio. A danas razumem.

Čuperak kose obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al’ ima jedan čuperak plavi
zamisli gde?
U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.
U glavi.

Izlečili smo te, rekoše mu. A on više nije osećao mirise svog detinjstva. I tako su ga ubili.

Pamtim ga kad sam ga video uživo toliko pijanog da je jedva stajao na nogama. A trebalo je da izađe na svečanu binu na glavnoj ulici u Kikindi, da čita odlomak iz još nezavršene poeme “Kikinda”. Ali poema je bila završena, a da to niko nije znao. A onda su mu pomogli da priđe govornici, i onda je on umesto pet minuta čitao četrdeset minuta, i pročitao je celu poemu bez greške, držeći se za govornicu, da ne padne, tako čvrsto da su mu zglavci na rukama bili beli od stiska, i niko se nije usudio ili niko nije želeo da ga prekine, i svi su stajali hipnotisani stihovima ne razumevajući šta im se dešava, a dešavala im se praizvedba najboljeg dela koje je Mika napisao, u Mikinom jedinom celovitom izvođenju poeme u životu.

Toga dana sam najzad shvatio kako su se osećali na Vudstoku.

Pod Kikindom zeleni se trava
tu mi spava odvaljena glava
obešena pa sabljom košena
u peškiru k’o kolač nošena.

Iz rovitog mozga
štrika kolo oko crkve
stoleća od zla i zlata
objahalo nebo kao ajgir po’ Banata
pa kida i grize grivu iza vrata.

A iz blata, sa severa,
u gaćama vetar tera
belog Boga paorskoga.

Pamtim ga i kad sam ga video poslednji put, dve godine pred smrt, kada je došao da pozdravi maturante usmerenog isprtka kikindske gimnazije, među kojima sam bio i ja, kad je već došao dotle da više ne oseća nijedan od mirisa koji su ga učinili pesnikom, i kada je već bilo jasno da je samo trag čoveka. Bio sam potisnuo taj dan iz sećanja. Radije sam ga pamtio onako pijanog i onako nadahnutog, kada bi mu valjda i Džimi Hendriks skinuo kapu na izvedbi. I evo me, danas sam se opet setio tog tužnog dana iz maja 1984, kad sam sreo senku Miroslava Antića. Društvo koje je tih godina još uvek verovalo u kolektivnu pamet nije stiglo da ga rehabilituje za života. Nema veze. On je sam sebi napisao eulogiju dok je još mogao da bude pijan. Dok je još mogao da bude čovek.

In Memoriam

...ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja odela...Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu

I taj Antić što me je upropastio i kao
Pisca i kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je

O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea

Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kući ogovara me svašta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tušira pravi se da zna sve
O zen budizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled

Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući i rasplače me

Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje i on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik

On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan i sam i do krajnosti zgađen
Sto moram da mu javno pozajmim oči i dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio

Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom

Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer

Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo

Izlečili smo te, rekoše mu jednog dana. A izlečili su ga tako dobro da on više nije osećao mirise svog detinjstva. Niti je mogao da ih se seti. I tako su ga ubili, mnogo pre tog sumornog 24. juna 1986. godine.

 

________
° Mokrinčani kažu: “pijem vina”, a ne “pijem vino”. Kažu “jedem sira”, a ne “jedem sir”. Nije reč o tome da su vino i sir postali ličnosti (mada nije da nisu), nego su oni davno dokontali da je najbolje da se nekim pravim stvarima u imenu ukine nominativ. Šta je ovo? Sir. A šta je ovo? Sira. Daj ti meni sira, a sir neka jede ko mora. I daj vina…

(Tnx Slavoljub via FB)

2 komentara na temu “Danas bi mu bilo osamdeset…”

  1. Video sam Miku dva ili tri puta u životu, prvi put sam bio toliko mali da i moje saznanje o tom susretu potiče od oca koji je bio Mikin školski drug. Sećam se da je matori jednom doleteo iz Amerike, među putnicima bio i Mika koji, kad je čuo prezime kapetana, zatraži od stjuardese da ga odvede u kabinu. Ili su sreli na nekom belosvetskom aerodromu. To je, mislim, bio njihov poslednji susret. Jednog od sledećih petaka (petkova?) je u Mikinoj kolumni u Dnevniku objavljen tekst o mom ocu. Čuvao sam to godinama, negde sam zaturio taj novinski list, pa ako neko naleti na to u bilo kakvom obliku da mi prosledi, ne pitam za cenu.

Komentari su onemogućeni.