HDR fotografija: studija slučaja

Sva je istina da bi ovaj prilog trebalo da napiše Vladan, a ne ja. Ali nema veze. On će se toj temi vratiti iz ugla ličnog iskustva, makar zato da povrati slike koje sam ukrao sa njegovog Panoramio profila bez pitanja, a kamoli dozvole… Kako god bilo, ja sam sad u ulozi onog što sve objašnjava, a ništa ne radi…

HDR je skraćenica za high dynamic range (ne prevodi se doslovno, nego kao “široki dinamički opseg”). U kontekstu digitalne fotografije, gde se pojam koristi, danas se odnosi na tehniku kombinacije više ekspozicija istog objekta sa različitim parametrima fotografisanja. Najčešće je promena kompenzacije blende: tako ne dolazi do promena u oštrini objekata, dubinskoj oštrini ili količini šuma. Kada se fotografije slože u namenskom programu ili uz pomoć posebnih modula u standardnom softveru (Photoshop), tada se eliminišu presvetljene ili nedovoljno osvetljene zone na slici i postiže se ujednačen ton na sceni.

Fisherman's Asylum - Vladan Aleksić. Fotka bezočno maznuta od poštena čo'eka, tak'a vremena došla. A nije da nije, on se bavi HDR tehnikama, pa mi dobro došlo kao ilustracija...

Tehnika HDR je nastala sa dva početna motiva: najpre, digitalna tehnologija je tek u poslednje vreme, u možda zadnje dve-tri godine dostigla dinamička svojstva analognog filma, i to samo u profesionalnoj klasi fotoaparata; trebalo je naći način da se smanji proces postprodukcije kojim su se nedostaci u dinamici kompenzovali – ipak, svaka obrada proizvodi gubitke i tu se ništa ne može. A drugi razlog je pomalo romantične prirode: i film i senzor u datom trenutku imaju jednu osetljivost, što je nepovoljno po dinamički bogate scene.

Fisherman's Asylum - Vladan Aleksić. I ova fotka je bezočno maznuta od poštena čo'eka, tak'a vremena došla. A nije da nije, napao sam ga kad sam video ovo, govoreći mu razne ružne reči koje je on džentlmenski podneo.Fotoaparat još uvek ne vidi onako kako vidi oko čoveka, a moguće je da će tako zauvek i ostati, jer se slika u fotoaparatu formira na mestu prihvatanja – na celuloidu ili na senzoru, a pogled čoveka se formira u mozgu, sa sve kompenzacijama koje dozvoljavaju da svaka zona svetla bude dobro shvaćena i viđena. Da tako kažemo: ljudsko oko je načinjeno da svaka retina ima svoj sopstveni ISO faktor, a mozak se brine da zone budu celine koje su logički povezane kao koherentna slika. Zasad nema tog procesora koji može da izvede tako nešto; a da li bismo želeli da imamo tako nešto, videćemo; najzad, i o fokusu se pričalo slično, pa se pojavila Lytro kamera

HDR je došao na scenu i ostaće na njoj. Pouzdani pokazatelji tog trenda mogu da se nađu na svakom koraku, ukoliko pratite zbivanja na sceni. Najpre, algoritmi HDR povezivanja napreduju i već su na nivou da možete izvesti fotku za koju će samo okoreli profesionalac primetiti da “nešto nije baš kao što bi trebalo da bude”. Drugo, tehnika se opako raširila među svim slojevima fotografa – od entuzijasta do profesionalaca. Shvatili ljudi da je jeftinije napraviti pet ekspozicija i povezati ih u čestitom softveru nego kupovati digitalna leđa od 80 Mpix za Hasselblad ili Mamiya aparat po ceni od pukih 35-40.000 dolara. I treće: novi fotoaparati raznih fela, od amaterskih džepnih mašinica do poluprofi sprava četvorocifrene cene, danas dolaze sa ugrađenim algoritmima za HDR, što je opcija za one koji žure ili nemaju kad da angažuju skup softver.

Where NBG ends - Vladan Aleksić. I ova fotka je bezočno maznuta od poštena čo'eka, tak'a vremena došla. A nije da nije, posle ove fotografije prvi put sam zavezao labrnju i počeo da slušam šta mi čovek govori sve vreme, još od prvog vagona. I onda sam podvio rep.Međutim, postoje dva problema sa HDR fotografijom. Prvi je tehnički: algoritmi povezivanja nisu nužno uvek u skladu sa scenom, pa se neveštom upotrebom stvara efekat nekakvih neprirodnih fleka, kao da je scena osvetljena kroz neko krivudavo i neravno staklo koje prelama svetlo u svim pravcima. Drugi problem je u paradigmi: naići ćete na armiju ozbiljnih fotografa koji na sam pomen termina HDR počinju da pokazuju znakove negodovanja, gađenja, pa i besa.

Protiv prvog problema ima leka: danas postoje razne tehnike i opcije HDR povezivanja, od kojih su neke već toliko jake da je raspravi kraj. Najzad, veštom korisniku Photoshopa uvek je moguće da ručnim preklapanjem slojeva i editovanjem u zonama popravi ono što automatika nije uspela da uradi kako treba. Drugi problem, onaj koji se tiče neverice skeptičnih, rešava se objavljivanjem HDR uzoraka koji će ućutkati sve neverne Tome jednom za svagda.

E, upravo jedna takva garnitura perfektnih HDR fotografija upriličena je na portalu časopisa Digital Camera World. To je kolekcija 21 great examples of HDR photography koja je spakovana po principu sapienti sat: savetujem da pogledate tu kolekciju i razmislite pre nego što pomislite kako je HDR tehnika laganja.

Uzorci iz kolekcije '21 great examples of HDR pgotography' na blogu časopisa Digital Camera Photography. Fotke su preuzete metodom bespravnog otuđenja, ali ne brinite, dočepaće se mene vlasti kad bude donet zakon na osnovu sporazuma ACTA. Ovim tempom, biće to 2112. godine.

Tako se to radi. Što se mene tiče, neka mi niko više nikada ne kaže nešto loše o HDR kao tehnici. Upotreba HDR-a ume da bude pogrešna, ali tako je sa svim tehnikama fotografije, HDR tu nije specijalan.

A što se “laganja” tiče… Elem, setio sam se da sam čitao kako su za višekanalno snimanje muzike u studiju ranih šezdesetih godina prošlog veka takođe govorili da je tehnika laganja. Dobro, neka je tako. A sad odbacite albume Abbey Road, The Dark Side of the Moon i Tubular Bells... I još “nekoliko” drugih koje je studio učinio onim što jesu. E, pa ne dam.

Dozvolite ideji da se razmaše: ako se bavite fotografijom, ne odbacujte HDR paušalno.