Nedeljno po podne

Neću valjda u šetnju! Ili nedajbože u krevet!

Obožavam kad teniseri dugo raspaljuju lopticu. Volim te duge mečeve. Pratim već dugo i nikad nije bilo dobro kao sad. Ranije su sve nešto igrali na servis i tehniku, a sad na snagu i kondiciju. To volim. Mečevi su nekad trajali sitno, kratko, a sad lepo brate uživaš satima. Zavalim se u dnevnoj sobi i šest sati tenisa i uživanja.

A teško mi je i da zamislim kako bi moglo da mi zanimljivo prođe nedeljno po podne da nema tih šest sati. Dobro, de, nađe se nešto drugo interesantno na drugim programima, ali ne i da toliko traje. Morao bih tu rupu u vremenu da provedem igrajući se sa svojom decom, na primer. Doduše s ovim najstarijim nikako. To dete nema rečenicu koja se završava tačkom. Uglavnom je to “Neću!”, “Jesi li ti normalan?” i “Daj pare, idem u život!” (da mi je znati gde li smo pogrešili). I šta bi’ mogao da se igram s njima kad po celi dan bulje u televizor? Tako bi mi ostalo da se družim s ženom. To je tek dosadno. Šta imam s njom da pričam? Sve što sam imao da joj kažem davn100 metara pretrčao za 5,53 sekundio sam joj rekao. Ako bi’ slučajno i obratio pažnju šta mi sve priča, onda bi se primila i možda poželela seks. To tek ne bi’ podneo.

Šta mi onda ostaje? Da idem s njom i neke besciljne šetnje? Čemu, kad su bez cilja? Dokle god da odem, opet moram da se vratim. A pitanje je da l’ bi stigao na vreme na omiljeni realiti šou. I onda bi’ morao da plaćam taksi, koji je ionako skup, pa još nedeljom…

A komšije se po pitanju tenisa vidim lože samo na konačni rezultat. Kapiram da su se kladili, pa im je samo bitno ko je pobedio, al’ nema tu uživanja. Samo strepnja da li će se nešto zaraditi i gomila uludo bačenog vremena dok traje meč.

1 komentar na temu “Nedeljno po podne”

Komentari su onemogućeni.