Jedna na dan (50): 20. maj 2012.

Ako me ikad uhvatite da se priklanjam volji većine samo zato što većina čini da trivijalno postane relevantno, slobodni ste da me javno optužite za mentalni blud. Počećemo sa fotografijom.

Kad sam pre pedeset dana pokrenuo drugi ciklus “jedna na dan”, tad sam obećao sebi “svaki dan po fotografija, a ne nužno svaki dan fotografisanje”. A kad je za mnom bavljenje sa 120 fotografija izvedenih mahom u režimu “cak-cak-cak” tokom prethodne večeri na Noći muzeja, onda je dan svakako bio pun fotografije. Za oko mi je zapala fotka koju sam uradio bez blica i pod jačim zumom, pa sam mislio da je to razlog što je malčice mutna. Ali svejedno, nisam mogao da se odvojim od nje:

Jedna na dan, 20. maj 2012: Špajz sa izložbe o hrani u Noći muzeja u Kikindi

(pogledaj veću fotografiju)

Tek kasnije sam video da se ISO faktor zadržao na maksimalno dozvoljenoj vrednosti 1600, a da je aftamacki režim peglanja šuma pravi razlog što postoji utisak da je fotka pomalo mutna (zapravo, nije). I baš sam analizirao sve fotke, jer sam one sa blicem zadržao u ISO 400, one bez blica u ISO 1600, ali baš te bez blica su daleko prijemčivije za gledanje. ISO faktor jeste mnoge detalje “pojeo”, ali ne toliko strašno da bih to smatrao gubitkom: ukupni dobitak je veći od gubitka detalja. Postoji pouka da ja odavno znam za tehnike snalaženja da bih sprečio šum na fotografiji, ali da ponekad nemam kud. U ovom slučaju, prošle godine bi to značilo da se patim sa tronošcem (kako je i bilo) ili da odustanem od slikanja. Ove godine, to je samo razlika između tronošca (sa kojim ne bih mogao da radim u onoj gužvi) i rada iz ruke sa višim ISO faktorom. Ovo je bio moj prvi ozbiljan, neponovljiv rad u takvim uslovima i mislim da sam taj ispit položio.

Presuda: mišn akomplišd. Camera Thumbs up Naravno, kad postoji zrela pouka, to je važniji rezultat od same pojedinačne fotografije, pa uopšte neću da diskutujem o efektu mutnog (možete proučiti šta se dešava ako otvorite veću sliku od 2400 piksela). Da mi je bilo do toga, možda bih suspendovao ovu fotografiju. Ali neću to da učinim jer neću da robujem kanonskim vrednostima (ali hoću vrednostima Canona Just kidding). Tu bi se već našao neki mudrijaš na foto-forumima da kaže kako je sifon trebalo da bude na preseku trećina i kako je trebalo da uklonim čipku iz scene. I onda, ko zna šta još… Da uklonim tanjir s jajima… I ostale tanjire… I beli luk… I lončiće… I šargarepu… I da promenim pozadinu. I da usmesto drvene police stavim staklenu. I umesto pekmeza eurokrem. I ko zna šta još.

Ne pada mi na pamet da se priklanjam ikakvom lenjiru. Ova fotka će mi ostati kao podsetnik da se vrednost uglavnom nalazi negde drugde, a da nikome ne moram da se pravdam za svoje odluke. Umesto toga, dajem za pravo da bude izraženo svako mišljenje.

Kako se vama čini takav pristup? A kako vam se čini ova fotografija?

5 komentara na temu “Jedna na dan (50): 20. maj 2012.”

  1. I umesto pekmeza eurokrem.

    Nipošto! Ako je domaći… :p

    Jes’ da sam jeo probao svakakve domaće džemove, ali u globalu se o ovoj zameni ne ne sme ni pomisliti! 😉

    1. Џем није пекмез, пекмез није џем, и обратно!

      Да пофалим госпоју ми како је видовита: управо отворили последњу теглу пекмеза од јагода (има још две, од шљива, и готово), а већ стигле нове јагоде. Таман смо угодили.

  2. Što više gledam, sve mi se čini da lonci prave zbun. Oni su mat, tegle naravno nisu, i zato lonci izgledaju kao da ih je neko fotošopovao u sliku. Rekao bih da je osnovni poučak “ne mešati lonce i tegle”…

    1. Bilo je tamo jošte nemogućih situacija. Možda bih se i pobunio, ali kad se setim kako naš špajz izgleda, onda bolje da ćutim.

  3. Meni je onako – taman. Otprilike kako bih voleo da se sećam špajza moje bake. I da – bilo je tu, na sreću, svega i svačega.

Komentari su onemogućeni.