Sećanje na Slobodana Selenića

Na današnji dan pre 79 godina, rođen je veliki srpski dramski pisac, jedan od mojih omiljenih autora i svakako jedan od onih koji su zaslužili moje duboko poštovanje. Ove redove posvećujem sećanju na susret sa njim.

Slobodan Selenić (1933-1995)Jako davno sam počeo da prepoznajem raznorazne lokalne kvaziheroje i kvaziintelektualce koji koriste svaku prigodu javnog skupa da ispale svoje bezvredne misli i promisli. Takvi su pogotovo redovni, ama deo inventara, na raznim književnim i sličnim skupovima i zbog toga već godinama izbegavam da pohađam te skupove, iako sam ranije bio redovan, jer kako su godine prolazile, palanački mentalitet na nepalanačkim skupovima je postajao sve izraženiji. Znam za to, pa čuvam živce i zbog toga se odričem čak i vrlo zanimljivih ljudi koji ponekad dolaze u moju malu varoš.

Živo se sećam jednog takvog skupa, jednog od poslednjih koji sam pohodio; beše to u proleće 1990. godine, teško mi je da se setim tačno. Bilo je to u sali današnjeg Kulturnog centra u Kikindi (tada je to bio Dom omladine). Stupio sam tada u veoma zanimljiv razgovor sa Slobodanom Selenićem, što je moglo da izađe na ko zna šta da se nisu umešali neki lokalni heroji.

Timor Mortis, roman (1989)Jovan Ćirilov, ex-Kikinđanin i domaćin te književne večeri, navadio se tom prilikom da čita odlomke iz drame u pripremi „Princ Pavle“ (na šta je većina prisutnih reagovala negativno), mada je prema najavi i šlagvortu zapravo bio predstavljan roman „Timor mortis“, o kome se malo pričalo, a ja ga taman pročitao. Pokušao sam tog dana da izvučem iz Selenića par informacija. Javio sam se, pozdravio ga i izrazio svoj poštovanje naglas – do tog časa sam pročitao svih pet njegovih objavljenih romana i imao sam ideju da prepoznajem matricu njegovog rada. I zato sam rešio da mu postavim dva pitanja.

Prvo pitanje beše o sekvenci potpune entropije koju je sadržao svaki njegov roman. “Zašto onako eksplicitne entropijske scene u klimaksu svake fabule”, pitao sam. Kaže on „ja sam tome bio svedok“. Entropijski element u romanu “Timor Mortis” beše linčovanje „nemačke drolje“ ritualnim nabijanjem na kolac (letvu) na sred ulice. Tome je Selenić možda i bio svedok, ali taman kad sam hteo da uletim potpitanjem „I bili ste svedok da oksfordski đak koji koristi zeleno mastilo poseče oficirskom sabljom dve svinje u improvizovanom svinjcu?“, dođe do raspada sistema koji je bilo teško ispratiti.

Jedan lokalni samozvani romanopisac je grubo prekinuo Selenića okrenuvši se ka meni i oslovivši me:„Ama, šta ti hoćeš? Dramski pisac! To ti je odgovor!“. Drugi lokalni heroj literature je krenuo da ućutkuje ovog prvog, a žamor se raširio među tridesetak prisutnih. A Selenić, šta će, građanski vaspitan, ućuti, slegne ramenima i bespomoćno me pogleda.

Na moje drugo pitanje je odgovorio rečitije, a niko ga nije prekidao, gle čuda. Pitao sam: u svojim delima ste bili hroničar promene društvenog morala na način koji se najlakše ilustruje promenom obraćanja sa „gospodine“ na „druže“. Danas smo svedoci promene sa „druže“ na „gospodine“ i vremena su postala skoro jednako vulgarna kao i onda. Postoji li paralela i kako tumačite činjenicu da bih vam se koliko pre godinu ili dve sa ovog mesta obratio sa „druže Seleniću“?

"Što se mene tiče, slobodni ste da me oslovite bilo kako tek da mogu da prepoznam da se obraćate baš meni, recimo ’Seleniću’ ili ’Slobodane’ ili tako nekako..."Ćutao je pet sekundi pre nego što je počeo da govori. I za to beskonačno dugo vreme, kontakt očima se nije prekidao. A onda je iz njega samo grunulo. Verujte mi, danas se više ne sećam odgovora u rečima, osim opaske: „što se mene tiče, slobodni ste da me oslovite bilo kako tek da mogu da prepoznam da se obraćate baš meni, recimo ’Seleniću’ ili ’Slobodane’ ili tako nekako“. Dalji odgovor je bio sveden na gađenje prema populističkom talasanju u društvu, što pamtim samo kao utisak prilično vešto upakovanog niza floskula.

Dok mi je posle potpisivao knjigu, obrati mi se: „Zanimljivo razmišljanje. Kako vam je ime?“ Dragan, kažem. „A prezime?“ Zašto vam je važno moje prezime, pitam ga „Ali, molim vas!“. Kažem mu. „Aha, to sam hteo da znam.“ Okrenu se i ode. Hteo sam da izustim da moje pitanje nije dobro shvaćeno jer sam ga nevešto postavio, ali shvatio sam da je mojih pet minuta bonusa potrošeno.

Ostade mi nejasno zašto. Da je znao da mi je jedan deda poginuo kao partizan, drugi bio spomeničar i, po “zasluzi”, upravnik mlina iako je imao samo šest osnovne, a da sam je odrastao kao knjiški moljac u radničkoj porodici socrealističke provenijencije, ko zna šta bi mi rekao.

Sjajan um beše taj čovek.