Naši i njihovi

Negde polovinom devedesetih sedimo moj (na žalost sada pokojni) drug Čupa i ja na Ovo su "oni", to je barem jasnonjegovoj gajbi, i utom zvoni telefon. Sa druge strane je naš poznanik Adil, crna… pardon, Afroafrikanac iz Sudana, nesvrstani student i statista za bubnjevima iz spota “Bonito” od Madam Piano:

– Ćupa, većeras je žurka na Dedinju, da dođeš!

– Pa dobro, ko je pravi, jel’ naši?

– Naši, naši!

Čupa spušta slušalicu, pali lagano cigaretu, zagleda se u mene i reče: “E izem ga, šta li njemu znači ‘naši’?”.

To pitanje sam i ja sebi postavio sinoć, kada me je legitimisala patrola narodne milicije negde na rubu beogradskog atara.

A sâm sam kriv. Kiša tek što je minula, pročistivši vazduh, dušu dalo za noćnu fotografiju. Ma jok, nisam sumLJiv uopšteNekih četrdesetak kilometara od Terazija, prolazeći kroz jedno selo naleteo sam na ruinirani silos, iza kojeg su u pozadini sevale munje. Već sam imao fotografiju u glavi, trebalo je samo da postavim opremu i škljocnem.

Problem je što oprema podrazumeva Canona s objektivom od pola metra i stativom (ne mislim pritom na vertikalni deo gola, već na tronožni nosač) od metar i po, te sam štrčao ko Adil na bečićkoj plaži. Nisam se čestito ni namestio, kad sam iza sebe čuo zaustavljanje auta, poznato Motorolino “tiru-liru” i glas koji mi je tražio ličnu kartu. Očekivano, usledilo je interesovanje patrole šta ja to, zaboga, radim, i moja uobičajena priča koju sam izbrusio u prethodnim mesecima muvajuć’ se po ruševinama diljem domovine nam. Preskočiću detalje oko početne neverice i ubeđivanja, o tome sam već detaljnije pisao u postu o isplati… uglavnom, u jednom momentu sam, primetivši da se Sveti Ilija već povlači s terena te da neću imati još mnogo vremena da fotografišem, pokušao da im objasnim prostu činjenicu da bih, ako sam stvarno špijun, prošao tim krajem usred belog dana, kada se sve bolje vidi, držeći mobilni na uvetu i škljocajući sa njega, umesto da u gluvo doba noći stojim ispod ulične svetiljke sa skalamerijom od nekoliko kilograma. Začudo, upalilo je.

U međuvremenu, našoj maloj grupi prišao je noćni čuvar poseda, i organ reda, sa nekoliko Ekspert za privatizacijuistetoviranih sojki koje su mu virile ispod kratkog rukava uniforme, zapodenuo je razgovor sa njim. Te šta ima, te da li kod njih još uvek radi izvesna Jasna (na njegovu veliku žalost, pomenuta simpatija je već deceniju uhlebljena negde drugde), te kako im ide posao… Na poslednje pitanje dobio je odgovor da će, izgleda, kombinat ponovo početi da radi, pošto sada imaju nove vlasnike.

– Ma nemoj mi reći? A jer su to neki naši ljudi, ili se mešaju neki stranci?

– Naši, naši.

Izem ga, bratac. Najbitnije je da su naši ljudi, nema veze da li znaju posao, da li su spremni da ulažu, da li će obnoviti proizvodnju i zaposliti radnike… samo da prokleti stranci ne spuste svoje prljave šape na srpsku grudu. Izgleda da ga niko nije informisao ili, bolje reći, nije ga interesovao podatak da je najveći broj propalih i poništenih privatizacija upravo tamo gde su “naši” preuzeli posao, pootpuštali radnike i rasprodali imovinu kako bi pokrili minuse u prethodnim firmama koje su već upropastili. Pardon, u toj statistici ima i ponešto Bugara i Rusa, ali njih najčešće svrstavamo u “naše”. Etnička pripadnost ne garantuje i onu etičku.

Ponekad, kada pogledam ko su sve “naši”, zapitam se gde želim da pripadam. U to ime, prigodna rec’tacija:

P.S. Kada se rasčistila gužva, prilike za fotku više nije bilo…

3 komentara na temu “Naši i njihovi”

  1. Eh, da, upravo sam i ja to davno primetio. Ovde (mada ne bih da zvuči unique, ali ovdi živim pa vidim) je bitnije da je “naš”, pa makar i …no, nego “njiov”. Između ostalog, stoga smo ovde gde smo. Samo mi nije jasno, koji to centar njiovog (tj. tih što su “naši”) mozga tačno javlja – šalje signal sreće (seratonin, dopamin?) kada uvide da je neko naš (tj. njiov, moj nije sigurno) a – tupson?
    Ja radim kod 100% “našeg” privatnika koji ne poštuje ama nijedan zakon “naše” zemlje, a jedna poznanica kod 100% “njiovog” koji, nećete verovati…
    A ova, potpuno plemenska filozofija je ovde baš baš ukorenjena, u svim porama ovog društva. Čini mi se da i nema druge, jer čim nije “naš”, onda je – izdajica.
    Meni to užasno smeta.
    “Naši smo!”
    E pa nismo! Ti si možda i ako hoćeš, ja nisam.
    Nego, gledao sam malopre u bioskopu (utorkom jeftinije karte) “njiovog” novog Betmena i mogu reći samo – bravo, ali to i nije tema ovog posta, pa prekidam.
    u stvari ne prekidam s tim već s ovim, što slušam proteklih dana, a uopšte ne liči na mene.
    http://www.youtube.com/watch?v=pllRW9wETzw

Komentari su onemogućeni.