Birokratska odiseja (istinit događaj)

Da vas pitam nešto: znate li kako se indukuje velik broj tzv. potrebnih državnih službenika? Tako što uštedite iz budžeta odustajanjem od uvođenja efikasnog informacionog sistema. I vuk sit i ovce spremne da plaćaju taksu…

Nedavno sam bio svedok birokratske zavrzlame prvog reda. Istina, stvar je toliko trivijalna i benigna da je od pokretanja do izvršenja proteklo vreme koje može da se udene između dva obroka, pa nedostaje ona veličanstvena kalendarska težina koja je toliko potrebna da bi se teza o nepravdi učinila dovoljno strašnom. Ali, nema veze – i ovo ima poentu. Verovatno.

Spremiš opremu za penjanje po papirima - i u akciju. Osim što se na kraju pokaže da na taj vrh nisi mislio da se penješ...

Baš da ne imenujem prijatelja iz drugog grada koji je centralna žrtva ovog dešavanja. Imao je potrebu da uzme zapisnik o uviđaju od saobraćajne policije u Kikindi; ticalo se nekog levog prekršaja počinjenog dva meseca ranije. Nemajući dovoljno znanja o tome gde se šta nalazi u mojoj varoši, zamolio me je za pomoć, što mi nije teško palo. No, teško mi ja palo da budem svedokom onog što se dešavalo tog dana kad se moj prijatelj latio teškog i neizvesnog uspona na birokratsku planinu.

To je teklo ovako:

  • Pet minuta da pronađemo kancelariju u zgradi u kojoj je smeštena saobraćajna policija. Tokom potrage, dvaput smo završavali na vratima WC-a misleći da je neka kancelarija. Kasnije smo pri povratku sa drugog sprata analizirali put, pa smo naišli na papir na kome lepo piše gde je šta. Papir se zaista vidi pri silasku.
  • Pet minuta da se čovek u ciljnoj kancelariji obrati nekome ko je najzad pogledao u njega. Bože moj, zauzeti su. Bolno su zauzeti.
  • Sa' ću ga nađem, samo časak...Pet minuta da se službenik uveri da se prekršaj uopšte desio, uvidom u knjige starostavne. Zanimljivo, tom prigodom službenik nije našao za shodno da utvrdi identitet potražioca dokumenta.
  • Još dva minuta da se utvrdi da je zapisnik uopšte sačinjen (posle dva meseca?). Za to je poslužila neka druga, takođe rukom pisana knjiga. Da moj prijatelj nije znao tačan datum i sat događaja, trajalo bi dva sata, verovatno.
  • Sad se stvari već ubrzavaju: hitrim pokretom koji je očigledno dobro uvežban tokom godina prakse, službenik daje ceduljicu mom prijatelju i upućuje ga da koristeći te podatke uplati 500 dinara na račun SUP.
  • Pola sata za odlazak do najbliže banke, jer nema šaltera pošte na periferiji grada gde je smeštena saobraćajna policija, čekanje na red u banci i povratak uz komentarisanje kako je banka na račun od 500 dinara naplatila 120 dinara proviziju.

Sa' ću ga prepišem, samo časak...U ovom času, iskustvo veli da je sve ovo bilo brzo, te sa zahvalnošću bogovima birokratije optimistički očekujemo brz epilog operacije. O, kako je to naivna misao bila: zaključivati bilo šta pre nego što je papir bio u rukama…

  • Ostajem u kolima da sačekam dok prijatelj trkne po papir, koji je verovatno već spreman – atmosfera u memljivoj kancelariji pri odlasku na plaćanje je bila pozitivna. Međutim, njega nema, pa nema. Posle pet minuta gasim motor auta i razmišljam kako su ga, garant, uhapsili zbog nečeg.
  • Moj prijatelj nije uhapšen, nego papir nije bio spreman. Evo, sad će tek da počne priprema papira, metodom kucanja s dva kažiprsta u blanko dokument u Wordu. Nije to bilo napamet, kao što bi neko pomislio, nego čovek koristi jedan primerak dokumenta I nemoj da požuruješ čoveka, jer će inače morati ispočetka da kuca. Umesto tastera backspace, verovatno resetuje računar pa kreće iznova.u kome tokom kucanja vešto menja ključne podatke gledajući u rukom pisan dnevnik uviđaja, u rečenu stavku od pre dva meseca. Nisam na licu mesta, pa me prijatelj izveštava SMS-ovima o napredovanju svakih deset minuta. Taman je postalo zanimljivo, reče kad se vratio, kad je posle oko pola sata bilo gotovo. Ostao mi je sumnjiv: nije bio bled, nije bio oznojan, čak mu se neki lagani smešak našao na licu. Rečju, izgledao je kao da su mu dozvolili da sedne ili ga čak ponudili nekim osveženjem. Taj deo ostaje misterija za mene; nisam smeo da pitam ništa. Važno da je gotovo, rekoh.
  • Mislio si da je gotovo? Naivčino!Eeeee! Nije gotovo! Dotični papir nije zapisnik sa uviđaja, nego uverenje koje dokazuje da moj prijatelj ima pravo da potražuje zapisnik – od tužilaštva.

Ovde satnicu prekidamo, jer se upotreba časovnika zamenjuje upotrebom kalendara. Čovek je zasad osvojio papir koji služi za dobijanje papira, uh, i to verovatno treba da se smatra uspehom. Ali, sve to će već biti posao za advokata, koliko sam razumeo. Mora da preuzme advokat ili tako neka institucija: neuki ne mogu da se rvaju sa aždajama koje verovatno čekaju u prikrajku da pojedu naivne žrtve.

Zbog toga ova priča, ma koliko bila trivijalna, nema svoj kraj ni kao činjenica ni kao dramska minijatura. I zbog toga će mnogima ostati nejasno zašto sam je uopšte ispričao.

– * –

Da, znam. Svaki čitalac koji je došao do ove tačke imaće nešto da kaže na ovu temu. Neko će potvrđivati, neko opovrgavati svojim iskustvom, neko će tešiti, a neko izgovarati beskorisne i ne sasvim logične parole poput “bolje je nemati posla sa njima”.

Problem je u tome što svako ima mišljenje, a niko nema rešenje. No, to je tako: rešenje ne postoji, osim eventualno govnjive motke. Međutim, takozvani demokratski princip nalaže da govnjive motke ne smeju da se koriste u raspravama sa državom.

Želite li efikasnu papirologiju koju potražujete od države? NE MOŽE! Želite da se požalite? NEMATE KOME! Želite da učinite nešto? Može: UĆUTITE!Trik je u tome što državni službenici svih nivoa imaju neodoljivu potrebu da održe stanje takvim kakvo je, jer bi u protivnom moglo doći do izražaja to što mnogi koji čekaju penziju u državnim ustanovama (“evo, samo još 20 godina”) nisu kompetentni da odgovore na moderne izazove. Policija voli da se hvali uspesima u nalaženju ukradenih biciklova japanskih biciklističkih globtrotera (priča se da su u tome efikasni 100%, čime su prevazišli efikasnost japanske policije), ali kad je reč o tome da se jednom generisana informacija upotrebi svaki put kad zatreba, to je već suviše složeno. Drugim rečima, bolje je da neko prekucava podatke po metodi “šta ja znam, dvaput je dvaput” nego da se dokument generiše trenutno od podataka koji negde već postoje.

Na stranu to što moj prijatelj nije dobio taj zapisnik po definiciji, ali to je već druga priča. Počnemo li da šaljemo svima sve informacije koje se tiču pravne regulative nekog postupka pred državom, kako će država generisati pare koje sad ubira taksicama i taksama? Na stranu opasnost da Srbija postane pravna i pravno regulisana država: to bi bilo već neoprostivo…

Uostalom, čemu žurba: sud i tako neće uzeti u razmatranje njegov slučaj pre… Ko zna kad će se setiti; mala verovatnoća da će ove godine. Kad sam onomad sleteo s puta zato što sam zakočio da ne bih udario psa, trebalo im je osam meseci da utvrde kako (uprkos mojoj izjavi i činjenicama sa uviđaja koje su potvrdile tu izjavu) nema elemenata da me proglase krivim za bilo šta, te me rezignirano otpuštaju sa svog nišana.