Gde su moji stripovi?!?

Sinoć sam natrapao na dokumentarac “Secret Origin: The Story of DC Comics“. U samom Pre Fejzbuka i kablovske...uvodu, negde u drugom minutu, Mark Waid izgovara sledeću rečenicu: “Kada sam imao 8 godina, majka me je naterala da prodam đubretaru sve svoje stripove za 2 centa po komadu”.

BAM! U trenutku mi se vratila slika kako, na početku prvog razreda osnovne, otvaram donju pregradu plakara, tamo gde sam uvek držao stripove, i zatičem je praznu. Osetio sam skoro fizički udarac u grudi, kao da me je napao neki nevidljivi superzlikovac iz tih istih stripova. Kao i kod čoveka koji je od devedesetih pisao scenario za Supermena, Fleša i kapetana Ameriku, ispostavilo se da je antagonista imao ljudski alter ego u vidu moje keve, koja je procenila da će me stripovi odvlačiti od učenja i odlučila da ih pokloni nekom klincu iz susedne ulice. Njene supermoći su bile jače od mojih…

A gde su vaši stripovi?

2 komentara na temu “Gde su moji stripovi?!?”

  1. У време кад су стрипови почели да излазе као посебна издања, већ сам престао да их читам (осим, наравно, Алана Форда, ал’ то је било још касније). Куповао се Кекец и Забавник и Мали јеж, па се чекао тај дан у недељи да изађе следећи наставак.

    Где ми је то? Код ћалета на тавану, уредно сложено по редоследу излажења, нешто ушивено да се не разилази, покривено да се не праши превише и… чека да га се сетим.

    Благо нама, имамо мрежу, па сам већ скинуо главнину епизода Таличног Тома (домаће издање), Крцка и Малецког (француски оригинал) и Флаша Гордона (углавном на шпанском, није ни лоше).

  2. Nekada pomogne i dobra žvaka proturena roditeljima – tako sam se kao osnovac uredno snabdevao prvom serijom Rustemagićevog “Strip Arta”. Drugi talas obožavanja francuske škole me je dokačio kao gimnazijalca, tada su se u Asteriks i Talični Tom mogli naći za ne prevelike novce u (inače izvanrednom) engleskom prevodu, a ono što je nedostajalo je bilo dostupno na francuskom, taman da obnovim već zarđalo znanje. “Asterix chez les Belges” sam naručio direktno od Dargoa, a tadašnja nastavnica nacrtne u gimnaziji i mentor za maturski je delila moje oduševljenje za rad dvojca Uderzo-Goscinny, pa sam imao značajno lakši posao oko priprem za maturu. Meni ipak najomiljeniji Gaša se, osim u Stripotekinom izdanju i vanvremenskom prevodu Đorđa Dimitrijevića, u jednom trenutku pojavio i u tada jedinoj specijalizovanoj francuskoj knjižari u Beogradu, taman da se dopuni kolekcija. Naravno, sve što sam pomenuo mi se i dalje nalazi na dohvat ruke 🙂

Komentari su onemogućeni.