Name’s Bond. James Bond. And I’m 50 today.

Danas je čestit jubilej kinematografije. U slavu petparačke zabave i u znak večite privrženosti budalastoj kinematografiji, premotavam neke svoje stavove o serijalu filmova o tajnom agentu 007…

On Her Majesty's Secret ServiceDobro de, nije baš da je 007 star samo 50 godina: Ian Fleming je prodao TV prava na roman “Casino Royale” još 1954. godine, a filmska prava 1955. Nego, danas je tačno 50 godina od premijere prvog filma u najpoznatijoj franšizi u istoriji kinematografije. “Dr No“, u kome je glumio Sean Connery, uspostavio je kanon franšize koja, evo, traje već pedeset godina.

Obaška, čovečanstvo upravo drhti od uzbuđenja u iščekivanju 23. filma “Skyfall“, čija premijera je zakazana za 23. oktobar. Za zagrevanje na početku, evo trejlera, a onda da malčice popričamo o ovom cirkusu koji ne jenjava već pola veka.

Uzgred, Adele je noćas u 0:07 objavila naslovnu pesmu iz ovog filma, učinila je to baš zbog jubileja. Poslušajte pesmu ako vam je po volji.

Fenomen “007” ostaje nešto što je vrlo teško objasniti. Nije teško učiniti jedan, dva ili pet hit-filmova sa budžetom od 150 miliona dolara, nego je trik u tome što je vremenom oko ne baš suvisle priče o britanskom tajnom agentu sa dozvolom za ubijanje formirana takva fama da je upravo to najčudnije. No, meni se čini da imam moguće objašnjenje tog uspeha; nalazim ga u poređenju sa muzikom koju često slušam.

Kako je moguće da tako dobro uspeva koncept zasnovan na predvidljivim obrascima? Verovatno je reč o želji posmatrača da se ni oko čega ne potrudi, pa tako ni oko fabule, veza, strukture, prenesenih značenja... To je nepotrebno. Sve mora da bude predvidljivo - SVE. Počev od špice...

Elem, svaki film o “007” liči na solaže Vlatka Stefanovskog: to je neverovatno brza i nadasve vešta smena trivijalnih i na prvu loptu primamljivih kinematografskih fraza, pri čemu potku nosi nekakva fabula koja nije nužno zanimljiva. A ukoliko jeste zanimljiva, tad nije nužno originalna. Veštinu i majstorstvo, zapravo, čini samo način uklapanja tih fraza, šablona i očekivanih elemenata. Kolaž koji se formira je remek-delo postmoderne, pa zbog toga apsolutno nema veze to što je celina zapravo glupa k’o noć, što nema ni trunčice od prenesenog značenja, što je linija kontinuiteta zasnovana na ikonografiji a ne na koherentnoj priči i što negativnu reakciju u svakom sledećem nastavku može da izazove jedino nedostatak sekvenci koje se uklapaju u davno utvrđeni princip koji nije ništa složeniji od baratanja lego-kockicama.

Dakle, šta to imamo pred sobom? Hajde da probamo da izvučemo elemente.

– * –

Name's Bond. James Bond... Vodka-martini. Shaken, not stirred.Najpre, to je omnipotentni tajni agent visokoprofilne britanske bezbednosne agencije, patriota koji nije sklon disciplini, ženskaroš i kockar, vrhunski šarmer čija sposobnost improvizacije ga čini neranjivim u najopasnijim mogućim situacijama. Arhetip ovog junaka zahteva da ne protekne više od petnaest sekundi ili šest koraka između predstavljanja punim imenom i votka-martinija (mućkan! ne mešan!), o fraku, uštirkanoj košulji i leptir-mašni pored stola na kome se igra bakara da i ne govorimo. Na raspolaganju su mu neograničena novčana sredstva (baš zgodno za posetu zatvorenoj sobi u kockarnici), arsenal oružja dostojan šiptarskog poglavice, a od prevoznih sredstava do sada jedino nismo videli teleport.

Zatim, tu je ekipa koja čuva leđa.

Obratite pažnju da je Moneypenny jedina koja Bonda oslovljava sa "James".Šef operacija M, za koga verujem da se slažete da Judi Dench predstavlja jedini pametan izbor u celoj seriji. Monneypenny, M-ova sekretarica, osoba najglupljeg prezimena u vaskolikoj istoriji literature na engleskom jeziku, usedelica mekog srca prema Bondu koja dopušta da njena hronična patnja bude hranjena u talasima, kad god Bond dođe u posetu šefu. Neizbežni Q, velemajstor gedžeta koji ume da predvidi budućnost tako da uvek pruži Bondu tačno onu andrmolju koja će mu zatrebati da mu spase glavu u aktuelnoj epizodi. Tu je negde i Felix Leiter, agent CIA, najverniji formalno-neformalni saradnik i čovek koji je poslužio da se zanavek uspostavi obrazac anglocentričnog poimanja pravde.

A onda varijacije lepotica.

Džabe im plastične holivudske lepojke. Honey Ryder ostaje najlepša.Da li će dežurna ‘vatačica biti slučajno nađena u nekom levom ćumezu na Bahamima, poslata od strane Agencije ili vrbovana u korpusu negativaca, samo je pitanje trenutne inspiracije scenariste. U poslednjim epizodama, stvari su zamalo dovedene u red, ali zapravo zapetljane do koske, pa obično postoji lepotica koju Bond ne zarezuje ni za suvu šljivu, izvesno zato što se plaši inteligentnih žena, nego traga za naložnicama. A ako se i ne plaši, trebalo bi, jer čim se zaljubi, cura ga ili prevari ili pogine, ponekad i oboje. Zbog toga su rani šabloni bili bolji, a što više idete unazad kroz istoriju serijala, dežurne lepotice su sve lepše. I tako unazad do prvog filma i do neprevaziđeno prekrasne Ursule Andress.

I da ne zaboravimo – arhiprotivnik. To je najbolje od svega, jer veštim gledanjem ćete već prepoznati neku dnevnopolitičku parafrazu. Hladni rat, energetska kriza, berzanska kriza, uspon Silicijumske doline, Reganov rat zvezda, narko-karteli, mediji kao sredstvo specijalnog rata, nova ravnoteža sila nakon pada komunizma… Otkrijte šta je bilo globalno zanimljivo u nekom godištu, a zatim pronađite najbliži film o Bondu i proverite negativce.

villanKakav nam negativac treba? Najpre, mora da je moćniji od Bonda u svakom mogućem detalju (osim možda po šarmu i obrascu grčkog arhetipa muške lepote), jer to je jedini mogući način da fabula dostigne željenu kulminaciju preokreta u času kad Bond, usamljen, goloruk i napušten od svih (uključujući čak i njegove pretpostavljene) konačno razreši situaciju na radost i polzu vaskolikog čovečanstva. Negativac je, dakle, neizmerno bogat, raspolaže resursima svih vrsta (a ako mu šta nedostaje, uključujući flotu spejs šatlova, on to lepo uzme), ima pakleni plan koji obavezno zvuči kao utopija, ali je zapravo pravi san o distopiji. Mora da postoji neka posebno egzotična dimenzija u kojoj negativac funkcioniše, pa ću se poslužiti ofucanom idejom koja povlači paralelu između negativaca koje 007 lovi i grupe Bilderberg. Doduše, to onda znači da se postojanje te grupe negira, jer gde bi tajna služba Njenog Veličanstva pokušala da spreči načela i interese primenjene globalizacije. Al’ đavo gleda na sitnice. Bond će svakako rešiti problem sa negativcem efikasno i bez potrebe za visokim troškovima dugog suđenja.

Zuba - ovaj lik je bio previše glup, što je bilo u skladu sa kvalitetom scenarija u kojima se ovaj pojavljivao.Još neke elemente valja da pomenemo. To su neki manje-više nevažni likovi koji se pojavljuju kao sateliti potrebni u sceni. Npr. obavezan je nemušti snagator koji je pod neposrednom komandom arhizlikovca. Na strani sila dobra, tu je obavezni tamnoputi ili žuti lokalni jatak, vlasnik najbržeg čamca u krugu od 500 km i rezervnog arsenala oružja dostojnog šiptarskog kneza u kosovskom selu većem od 300 stanovnika; u poslednje vreme, tome treba dodati i ovoliki link ka Internetu i komunikacionu opremu koja je jednako nova kao ona u MI6. Dvadeset prvi vek nam je doneo i novi obrazac da bi bilo dobro da to bude žena.

Aston Martin DB5 - vozilo iz doba kad je 007 bio predstavljen kao neko ko potišče iz aristokratske klase...Vozila! Ne treba ni da pominjem, verovatno: to su sokoćala sa više dodatne opreme nego putnički jumbo-jet državne kompanije iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Bilo je raznih vozila, ali Englezi ostaju ponosni na prestižne komade: Aston Martin DB5 zaista ostaje najlepši auto koji je 007 vozio. Sećam se negodovanja kad se pročulo da su Brosnanu dali da vozi teledirigovani BMW.

Pištolji – razni. No, u redovnoj arhetipskoj sceni na početku špice, u kojoj se 007 pojavljuje hodajući zdesna i pucajući u pravcu cevi revolvera kroz koju ga gledamo, nakon čega kreću crvena boja i animacija, upotrebljava se mali Glock, koji izgleda da Bond najviše voli da krije ispod sakoa.

Omega Seamaster 2006 Limited Edition - raspolaže sa 32 napadačke funkcije, 16 odbrambenih mehanizama, a pride ima sat i kalendar...Ah, da… Nikad, nikad, ali nikad nijedan gedžet tajnog agenta 007 neće ostati bez struje: prazna baterija je tabu u serijalu 007. Čak i kad magnet u satu ima domet 20 metara, a laser u kaišu od sata dovoljno energije da preseče titanijumsku šipku debelu tri frtalja cola.

Značajni su još neki elementi, ali tu već nastaju autorske slobode aktuelnih filmadžija i tu se Mr. Brocolli nije mešao previše. Da li će Q doneti kofer u kome se nalazi ceo deltaplan ili će pet miliona dolara stati u sportsku torbu? Da li je prvi taksi na redu pri izlasku sa aerodroma baš taj u kome treba da se likvidira Bond ili se pokazuje da nema pilota u avionu? Da li će voz iskočiti iz šina u poslednjem času ili će cela zgrada na Velikom kanalu u Veneciji pasti od potresa izazvanog zaglavljivanjem lifta? Ej bre, da ne sitničimo, nema to veze – važno je da Bond na kraju pobedi, spasi svet od nevolje, mazne onu curu iz sedmog pasusa gore, dobije žestoku kritiku od šefa/šefice i solidnu pohvalu od premijera/kraljice.

Bez obzira na sve, parasimboli aristokratskog porekla glavnog junaka negde nekako moraju da se provuku, jer tako se najlakše potcrtava britanski šmek. Najjednostavnije je da se to učini hranom i pićem: bez obzira na to što je vodka-martini trivijalan koktel, on mora da se promućka. Za užinu beluga kavijar, u kasinu se vodi igra sa najmanjom verovatnoćom dobitka, a uštirkanih košulja na svu volju – osim kad je zbog drame potrebno da usfali neka.

Šta nam još treba? Ah, da, jebote, umalo da zaboravim – fabula!

Ovo je već teško, jer najčešće ni scenaristi nije sasvim jasno ni odakle je Bond došao ni kuda ide. Međutim, sve se to uklapa u ikonografiju, pa nema veze. Dakle, Bond primi zadatak na daleko banalniji način nego što to biva u franšizi “Mission Impossible” (ali ko je tu koga iskopirao, a? A? A? Ko? Ko je tu koga, a?…) i da se na posao. Ako je redni broj filma prost broj, onda je na solo zadatku bez podrške Agencije, a ako je deljiv sa šest, onda ne ide kod Q-a po opremu, nego mu Q donese šta treba na teren. Za to vreme, negativac je upravo u zenitu svetske slave, povezan je sa silnim kapitalom i sve je baš kako i treba da bude, osim što ti negativci ne osnivaju ili finansiraju političke partije na Balkanu.

Član komisije za proveru plave krvi, sve sa čipkastom portiklicom. Idi begaj!...E, onda Bond krene čelenkom na negativca: predstavi se kao neko ko je upravo potreban negativcu, pa ubrzo krene igra živaca gde svi sve znaju, svi sve rade, svi znaju i to (uključujući bludne radnje koje Bond kao gost u kući sprovede nad domaćicom) i uto se ispostavi da je Bond negde nešto preterao, pa ga uhvate, pa on pobegne, ali propadne plan. Međutim, sve to nema veze jer se nekako okrene na korist, možda zbog pada cene nafte na svetskom tržištu ili zbog nekog zemljotresa ili je crkla boš-pumpa u tenku 70 metara pre probijanja tamo nekog zida… Tek, nema veze što niste ukapirali šta se desilo, poenta je da dođete opet u bioskop i pogledate pažljivo. Jedino što ste upamtili od akcije od prošli put jeste da je Bond odnekle izvadio patronu za sifon-sodu, pa uz pomoć nje preronio tri kilometra za tri minuta.

Posle te poplave/paljevine/pucnjave/štagod, bitka postaje eksplicitna i tu obavezno postoji neko odbrojavanje. To odbrojavanje je potrebno zbog najmanje tri stvari: prvo, da bi se inače hladni/hladna M umešao/umešala i pokazao/pokazala neverovatan nedostatak osećaja za prikladno ponašanje u datom času. Drugo, da bi se pokazalo kako teorija relativiteta postoji isključivo u kinematografiji, jer prvih 57 minuta do eksplozije na filmu traju dva minuta, a poslednja tri minuta traju deset minuta. I najzad, neophodno nam je da odbrojavanje bude zaustavljeno – ili barem da se na čas uspori – kada displej (za koji nije jasno čemu služi – kome pametnom treba displej na digitalno kontrolisanoj bombi?) pokaže da je do BUUUUM! ostalo tačno 0:07.

Na voz golim rukama: ama, samo dvaput se živi, a svet nije dovoljan da pruži zrno utehe

Nešto će sigurno bez preke potrebe otići u vražju mater: zgrada, voz, avion… Da bi bio spasen jedan život, stradaće 20 dobrih osoba. A da bi se sprečila šteta od milion dolara, biće potrošeno sto miliona (ili u slučaju ove franšize: 150 miliona), ali važno je samo da bude sačuvan princip “nema pregovora sa teroristima”. Ta stvar je zamumuljena: nisu primetili da to može i lakše, poput filma “Speed“, gde je negativac tražio 3,5 miliona dolara kao otkup, a ovi u toku operacije spasavanja razbucali avion od 50 miliona dolara.

I to je uglavnom to. Samo da dodam: Pierce Brosnan je prvi 007 koji je sebi dozvolio luksuz da mu se frizura ponekad pokvari, što je bilo skandaloznije od zamene Aston Martina BMW-om i od činjenice da je Irac glumio tajnog agenta Njenog Veličanstva…

Pedeset godina bondovlja, šes' grla iz ergele Roberta Brocollija do sada trčalo za MGM...

Hm, čekaj malo: od šestorice, samo dvojica su Englezi, Roger Moore i Daniel Craig. Connery je Škot, onaj nesrećni George Lazenby Australijanac, a… Ček’ malo: Timothy Dalton je rođen u Velsu, ali njegov otac je Englez, a mater Amerikanka italijansko-irskog porekla, a odrastao je u Engleskoj… Uh, aj’ dobro, Englez je.

Mnogo važno.

– * –

Živi i pusti druge da umru - moj omiljeni iz serijalaA zaključak? Nemam. Ovog časa znam manje nego što sam znao kad sam počeo da pišem ovaj tekst. A tu divergenciju – da od gomile činjenica ne nastane znanje nego sve ostane jednako mutno i u nekoj neprirodnoj ravnoteži – ostavljam kao konačni zapis o serijalu 007, jer to je ilustracija kakvoj se nisam nadao, ali koja je dobrodošla.

Moj omiljeni film iz serijala, bio i ostao, “Live and Let Die“, možda i zbog McCartneyeve pesme, đavo će ga znati. A Moorea smatram najboljim Bondom od šestorice glumaca; on nije kriv što su kasnije popustili sa idejama za njegova vakta…

A ovi filmovi danas? Craig je dobar glumac, ali ova dva filma su mi nekako ostavili utisak da sam ispao budala što sam ih gledao, po prvi put otkad sam počeo da gledam filmove o Bondu. Nije reč o nerealnosti – pobogu, pa evo teksta od dve hiljade dvesta reči da podržim belosvetsku nerealnost koja pršti sa ekrana – nego mi ne ide pod kapu ta maskica sjebanog tipa koga drugi vade iz govana. K vragu i sa novim društvenim kretanjima: mačo metode više nisu u modi, a specijalnim efektima po ceni od 20.000 dolara u sekundi se bave i druge kuće osim umalo posrnule kompanije MGM.

Potrošilo se, ako mene pitate. Pedeset godina je predugo da bi se održao jedan arhetip koji nema dodira ni sa kakvim temeljnim vrednostima.

Jedino što ostaje je fenomenalna muzička tema Johna Barryja, koja je toliko jaka da ne može da se potroši.

Jebiga, ipak ćemo ih gledati i dalje. Moć navike.

4 komentara na temu “Name’s Bond. James Bond. And I’m 50 today.”

  1. Name’s Damme.
    Van Damme.
    Claude Van Damme.
    Jean-Claude Van Damme.
    And I’ll be 52 in two weeks.

      1. Sedi James Bond u dnevnoj sobi i čita novine. Dolazi sin, klinac od trinaest godina, i pita:

        – Ćale, je l’ mogu s društvom na utakmicu?
        – Može. Ne može.

Komentari su onemogućeni.