Jen odlazi na žurku

Posao pogranične policije na aerodromu zna da bude tako smoran…

– Sledeći! – uzviknu Jen Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson.

– Dobar dan.

– Pasoš, molim!

– Izvolite.

– Prvi put u EU?

znam, znam... pa šta onda? i na tarabi piše PI..., pa se ni pijani ne zajebu!– Ne, gospodine. Pasoš je prazan zato što sam skoro podigao taj biometrijski.

– Skoro ste ga podigli?

– Da, gospodine.

– A što ste ga spuštali pre toga.

– Molim?

– Šta, bre, molite, gospodine Đurađe Talaševiću, koordinatore programa za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala? – veselo uzvrati Jen. – Zar ste mislili da ćete proći pored mene, a da Vas ne prepoznam?

– Nisam. Ali sam se nadao da ćete svoju ulogu pograničnog policajca na aerodromu odigrati do kraja kako treba i da ćete zanemariti činjenicu da se poznajemo.

– E, lako je to reći. Al’ ja po ceo dan dosađujem ovde, sedim u ovoj kabini i izigravam nekog strogog čiku. Malo mi je muka od svega toga. Čak su mi uvalili i novogodišnju smenu da radim.

– Bedak. – pomirljivo reče Đurađ Talašević.

– “Ulazite li prvi put u EU?”, “Zašto dolazite u EU?”, “Koliko ostajete?”,… Gomila šablonskih pitanja, koja su samo uvećana porastom zahteva za azilom. A zapretili su mi kaznom, ako čak i pokušam da se našalim s nekim putnikom.

– Da, da. Dobro. Znate, ja malo sad žurim. Imam “povezane letove”, a ostalo mi je manje od četiri sata do ponoći, pa Vas molim da odradite svoju ulogu do kraja. Važi?

turista koji ide u EU mora na sve da misli, mora na sve da bude spreman!– Važi. – prenu se Jen i stanja samosažaljenja. – Gde smo ono stali?

– Kod pitanja “Prvi put u EU?”.

– Ah, da. Gde ste se uputili, gospodine?

– U Brisel. – promptno odgovori Đurađ.

– Zbog čega idete u Brisel baš za Novu godinu?

– Idem na posebnu žurku.

– U Brisel na žurku? Ko još u Brisel ide zbog žurki?

– Prijatelj me je pozvao. Obećao je lud provod.

najveća turistička atrakcija u Briselu – model kristalne strukture MOLEKULA gvožda koji se naziva ATOMium. ;)– Lud provod u Briselu!? To bih voleo da vidim. Imate li pozivno pismo?

– Naravno, izvolite.

– Dooooobro. – otegnuo je Jen čitajući pismo. – Ime, prezime, adresa. Pazi stvarno: Brisel.

– Pa kad Vam kažem.

– Imate li povratnu kartu?

– Povratnu kartu? Hm, imam.

– Dajte da vidim.

– Pa, nemam je kod sebe. Mislim, to je elektronska karta.

– Kako nemate kod sebe povratnu kartu?

– Pa, ovaj… Kupio sam je preko Interneta. Znate one online agencije…

– Hm. Daaaa…?

– I dobio sam kartu na e-mail. Nemam papirnu kartu.

– Onda ne mogu da Vas pustim, gospodine.

– Što? U čemu je problem?

– Kako da Vam verujem da ćete se vratiti kući, gospodine? Kako da ne pomislim da ste i Vi još jedna osoba koja će zatražiti azil?

– Ali, Jene Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftensone…

– Đurađe Talaševiću, odigrajmo svoje uloge kako valja. Sami ste to tražili. Dakle, prvi put ste u EU, tek ste podigli pasoš, nemate povratnu kartu,… Sve je to sumnjivo.

– Dajte, Jene, ne preterujte! Znate me dobro. Uostalom, nisam prvi put u EU!

– Đurađe, meni nije do šale. Ja sam prva linija odbrane od najezde lažnih azilanata, takvih kao što ste Vi! Ne mogu da Vas pustim da prođete.

– Jene, pobogu, ja nisam lažni azilant! Idem samo na jebenu žurku u jebeni Brisel. Prestanite da izigravate nekog strogog baju i pustite me da prođem. Zar je to toliko teško?

– O težini ovog posla je trebalo da mislite kad ste mi ga uvalili, a sve pod maskom zaštite svedoka. Ako mislite da je ovaj posao lak, hajde da se zamenimo i Vi odradite ulogu strogog pograničnog policajca na aerodromu.

– Odlična ideja, Jene Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftensone. Zamenimo uloge.

Kabina u kojoj radi pogranični policijac na aerodromu jeste mala, ali ne i za zamenu civilne odeće/uniforme između Jena i Đurađa.

– Pasoše, molim. – reče Đurađ Talašević u odelu pograničnog policijca na aerodromu.

– Izvolite. – reče Jen Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson pružajući Đurađev nov, biometrijski pasoš.

čik da vidim neku devojčicu da ovo uradi! :>– Prvi put u EU? – reče Đurađ preturajući po stranicama.

– Ne, gospodine. Pasoš je prazan zato što sam skoro podigao taj biometrijski.

– Gde ste se uputili, gospodine?

– U Brisel.

– Zbog čega idete u Brisel baš za Novu godinu?

čudni su ti Belgijanci; najveću turističku atrakciju su obukli u srpsku narodnu nošnju!– Idem na posebnu žurku. – promptno odgovori Jen, već vidljivo pokazujući nestrpljenje u očekivanju najbitnijeg pitanja.

– U Brisel na žurku? Ko još u Brisel ide zbog žurki?

– Prijatelj me je pozvao. Obećao je lud provod.

– Imate li pozivno pismo?

– Naravno da imam. Treba li da Vam pokažem?

– Ne treba. Imate li povratnu kartu?

To! – pomisli Jen i uzviknu: NEMAM!

– Nemate povratnu kartu?

– Ne treba mi. – reče Jen i podiže levu obrvu.

– Kak… – zbunjen je Đurađ Talašević.

– To pitanje je smišljeno samo za zbunjivanje putnika. Da granicu prelazim u kolima, u putničkom autobusu ili brodu, ne biste me to pitali! Uostalom, i da posedujem povratnu kartu to vam nije garancija da neću tražiti azil. Do viđenja, Đurađe! – veselo reče Jen i produži na “povezan let”. Adresu briselske novogodišnje žurke je imao u džepu.