Jedna na dan (310): 3. februar 2013.

Kako to obično biva, morao sam da zavirim ima li još čega u tom paketu…

Znam, ovo je već postalo manir; vraćam se sesiji za koju sam već objavio da nema više ničeg vrednog. Reč je (i) o tome da malčice ekonomišem sa prostorom za skladištenje, pa gledam da li ću sačuvat ili izbrisati ono što nije u uskoj slekciji, a nije ni eksplicitni škart. Ponekad se pitam da li se isplati zadržati tri gigabajta RAW fotki i radnog TIFF materijala samo da bih imao čemu da se vratim. Tema za razmišljanje: ali nekim fotkama se vraćam.

U večernjoj sesiji u subotu, gde objavih “onu jednu“, iz ruke sam napravio još jedan pokušaj za koji mi treba više resursa i strpljenja (i vratiću se toj temi!), a reč je o fotki koju sam odavno zamislio. Ne mogu da odolim: evo izabrane obrade, od četiri kandidata:

Jedna na dan, 3. februar 2013: Moj konačni obračun sa Jovanom Popovićem

(pogledaj veću fotografiju)

Sad će Neša reći “zašto si objavljivao ovo?”, a ja ću mu odgovoriti “zato što sam morao da smirim pudravce stare preko 40 godina”.

Elem.

Jovan Popović je bio osrednji pesnik i pisac socrealističke provenijencije (odsek za levi ekspresionizam – no, to se zaista tako zvalo). Imao je tu sreću da je preživeo rat kao borac NOVJ i komunista sa političkom perspektivom. Pisao je po narudžbi neke baljezgarije° da mu ni Maksim Gorki nije bio ravan, što mu je obezbeđivalo karijeru u novom društvu i buduću slavu podobnog umetnika. Međutim, sudbina je kurva: potkačila ga tuberkuloza, pa je umro pre isteka zime 1952. Onda su se lokalni u Kikindi setili da nemaju nijednog prikladnog slavnog umetnika u okolini, pa je sproveden proces aktiviranja idolatrije na temu “od akademika do spomenika za godinu i po”. U mahu su imenovali osnovnu školu, gradsku biblioteku i ulicu po njemu, a zateklo se tu i dovoljno želje i sredstava da mu podignu monumentalni spomenik na mestu gde se prethodnih 150 godina nalazio krst koji obeležava centar varoši. I tako, beše tu neki parkić, a kad je taj deo centra 1982. pretvoren u pešačku zonu, Jovan Popović je dobro prošao, ostajući pod senkom drveća koje je u međuvremenu dovoljno naraslo. Kao mali sam ga se plašio Thinking smile a do dana danjeg nisam prestao da mrzim taj spomenik.

E, zato sam ga najzad slikao onako kako ga doživljavam i kako mi jedino prija.

Presuda: mišn akomplišd. Camera Thumbs up Mada priznajem: fotka je tehnički nedostatna. Ali pošto ima više umetničkog naboja i tehničke valjanosti od kompletnog književnog opusa Jovana Popovića, to dajem sebi za pravo da je objavim. Eto nama Jovana Popovića, najzad korisnog u nekom tzv. stvaralačkom izrazu. Hot smile

I tako, ovim zaključujem svoj preko 40 godina stari konflikt sa Jovanom Popovićem. Sada taj predmet stavljam ad acta.

 

________
° Slobodno dođite u Kikindu: dajem vam tri dana da nađete osobu koja je pročitala bilo šta od Jovana Popovića; ako uspete, plaćam ručak. Šta da vam kažem, završio sam osnovnu školu “Jovan Popović” još za Brozova vakta, a izvukao sam se da ne pročitam više od par pripovedaka i dve jednako bezvredne pesme. Trebalo je da pročitam “Knjigu drugova” i “Istinite legende” i tada sam se prvi put u životu sreo sa paradigmom bezvredne literature.

4 komentara na temu “Jedna na dan (310): 3. februar 2013.”

  1. Meni je slika legla. Dobar kadar. Zrno mi najmanje (skoro nikad) ne smeta jer je ono nekada korišćeno i kao kreativni element, a i ja sam jedan “od nekada”. 🙂
    Ne znam šta bi se dalo zameriti. Moguće da bi se trudio da povećam (pojačam) svetlosni oreol na levoj strani tela i dako ga bolje odvojim od ravne pozadine neba na koju je s pravom smešten odličnim kadrom.
    Ovo sledeće nema veze sa pomenutom slikom. Često viđam tvoje noćne snimke (trboseku jedan) pa se nadam da će se naći neki laki i mali (karbonski) tronožac ili monopod koji koji će ti se dopasti i koji možeš da smestiš u džep (japanski mali) 🙂 i tako se rešiš velikih ISO vrednosti (generalno). A može da služi i u odbrani i zaštiti. 🙂

    1. Ama… fora je u tome što ja tronožac već imam :mrgreen: Nego nikako da se napenali ta namenska večernja sesija po trgu. Sve sam čekao tebe da dođeš u Kikindu, pa da krenemo zajedno…

  2. Da se vratimo priči ove fotke. Volim da je “pročitam” pre nego “Nastavite sa čitanjem >>” i između redova vidim mržnju i zlo, te je ovog puta presuda: mišn NEakomplišd. Meni bi bilo draže da sam išao u Nikoletina Bursać školu ali dobio sam boema i pijanicu, pa ništa. Isuviše taman i mračan pogled na prošlost.

    1. А, не, лолу и бећара смо зарадили ми, и још се по њему и зовемо, ви будите задовољни спомеником.

      Срећна околност је што је већ једном био референдум да се врати стари назив града, али ако ћемо право, назив Петровград је град најкраће носио, а и без везе је да се град зове по краљу ослободиоцу, као да га је тај краљ сам ослободио, или да је баш ишао испред војске. А онај други стари назив шиљокурани нису ни смели да ставе на листић, па су прошли како су прошли.

      Елем, ја сам за то да ми се град и надаље зове Зрењанин. Бар имамо причу, а и мишн је акомплишт (или акомплижд, ако чујете оно д на крају), јер смо у фази “остави, не дирај, добро је, мањивај!”.

Komentari su onemogućeni.