Kad te udari posred srca, jako

Što ti je sinhronicitet: prvo se pokazalo da mi je Miloš ostavio samo ovu stvar na raspolaganje, a nju sam već planirao da okačim. Posle me je Valex podsetio da je već koristio tu pesmu u nekom drugom kontekstu. Polako, ali sigurno, stara teza da svaka ‘tica svome jatu leti potvrđuje se po ko zna koji put….

Kako da opišem svoj prvi doživljaj veličanstvene pesme, a da pritom ne budem patetičan? Znam: skrenuću pažnju da sam se sa albumom The Dark Side of the Moon sreo relativno kasno. Album Wish You Were Here sam već znao napamet i prešao sam na Animals… Pa mislim, blagi bože, plasirati klincu od dvanaest-trinaest godina takav materijal: niti sam razumeo strukturu, engleski pogotovo nisam poznavao dovoljno da bih razumeo o čemu je tu reč, imao sam ideju da tu mora da postoji neka psihodelija… Ah, da: kao redak pripadnik svoje generacije koji je imao reč “psihodelija” u svom rečniku, svakako sam se pravio važan…

Samo da pustim pesmu, pa nastavljam sa pričom dalje…

Krajem 1978. godine, negde u vreme svog trinaestog rođendana, u vreme kada sam već shvatio kakvi su odnosi važili u muzici i šta je bilo relevantno, a šta ne, pozove me jedan drug: “da čuješ moj novi stereo sistem”. Kad sam došao, na gramofonu se već vrteo The Dark Side of the Moon, album za čije postojanje sam znao, ali ga nikad nisam čuo – a pogotovo ne od početka do kraja.

Sećam se da je mama tog druga ulazila u sobu nebrojeno puta, jednom donoseći kokakolu, drugi put krempite, treći put “da pita nešto”, jednom čak da me pita kako su moji roditelji… Maglovito pamtim i to da je taj drugar nešto silno mleo o performansama tog gramofona, a ja sam samo želeo da čujem što bolje sve te zvukove i muziku koja je izlazila iz zvučnika velike litraže.

I onda je okrenuo ploču na B stranu, čuli smo “Money” (sa naznakom: “e vidiš, ovo ti je kvadrofonija” – kvadrofonija ne ide sa samo dva zvučnika, ali ajd’ sad) i nekako, dok je ta pesma išla, najzad se smirio, ućutao, a draga gospođa mama više nije ulazila u sobu.

Tako se desilo da je prva pesma sa albuma The Dark Side of the Moon koju sam na miru čuo bila ona koja je do dana današnjeg ostala najmističnija, najjača u mom duboko ličnom, najintimnijem poimanju te ploče. “Us and Them” je za mene bila i ostala pesma koja je prototip onog veličanstvenog, nedodirljivog Pink Floyda, one grupe na čije izgovaranje imena uvek usledi pola sekunde svečane tišine, izraz poštovanja na licu i misao o nekom muzičkom trenutku.

Taj muzički trenutak, za mene, predstavlja ona erupcija koja nastaje u kreščendu refrena, koji je po svemu totalna antiteza mirnom, tihom, svakog potresa lišenom početku. Ne znam šta sam tada mislio i da li sam uopšte imao neku sliku u glavi, ali zvučni prostor između prvog stiha

Us and Them… And after all we’re only ordinary men

i gromoglasnog urlika

Forward he cried from the rear and the front rank died

za mene je predstavljala jedno kratko, ali nezaboravno putovanje, toliko upečatljivo da sam na kraju dozvolio da utiče na moje odrastanje uz muziku. A doživljaj egzaltacije zbog tih istih taktova ostao je prisutan do dana današnjeg. Evo, i ovog časa.

Postoji i povratak iz tog urlika, ali tačni trenutak koji sam doživeo kao antitezu nije onaj koji sledi neposredno, nego sledeći, onaj iza stiha Listen son, said the man with the gun, there’s room for you inside. Tu, od 4:37 do 6:05, nalazi se sve ono što smatram najvećim kod Pink Floyda. I veličanstvena klavirska fraza Ricka Wrighta (koji je, ne zaboravimo, bio duša zvuka Pink Floyda i, gle čuda, kompozitor ovog dela). Pa taj uklopljeni govor “give them a quick, short, sharp shock…” i, naravno, najbolji forte sax izazivač žmaraca koji je Dick Perry ikad odsvirao…

To udara posred srca. I kad jednom udari, ožiljak ostaje zanavek.

Ne leči se nikad, ali se privremeno zalečuje ponovnim slušanjem. I ponovnim. I ponovnim.

I tako celog života.

– * –

Veliko vreme. Vreme velike i veličanstvene muzike. Mediji još uvek nisu zauzeli sve pore društva, romantika je postojala i iskustvo se sticalo isključivo strašću. Nikome ništa nije padalo teško, svet je išao u pravcu blagostanja i samo je trebalo izaći iz Vijetnama i iz energetske krize da bi svakom svanulo. Malo je falilo da tako i bude.

Michelangelo Antonioni je tražio od Pink Floyda pesmu za poslednju scenu filma Zabriskie Point. Rick Wright je ponudio frazu koju je sastavio pod uticajem albuma Kind of Blue Milesa Davisa (što je, svakako, takođe jedno od dela koja su oblikovala muziku dvadesetog veka). Antonioni je odbacio temu jer ga je “podsećala na crkvu” i najzad rekao da želi “onu pesmu” (beše to “Careful wit That Axe, Eugene“). Tako i bi: snimljena je varijacija po imenu “Come in Number 51, Your Time Is Up“.

I tako preteče jedna tema koja se baš prikladno našla na mestu bez rešenja na albumu The Dark Side of the Moon. Wright ju je ponovo ponudio, Waters je baš imao prikladnu ideju za tekst i rešenje za uklapanje u frazu, Gilmour je predložio rešenje aranžmana… I tako nastade pesma “Naši i njihovi”, bolnog teksta i veličanstvene muzike.

Us and them
And after all we’re only ordinary men
Me, and you
God only knows it’s not what we would choose to do

Forward he cried from the rear
And the front rank died
And the General sat, as the lines on the map
Moved from side to side

Black and Blue
And who knows which is which and who is who
Up and Down
And in the end it’s only round and round and round

Haven’t you heard it’s a battle of words
The poster bearer cried
Listen son, said the man with the gun
There’s room for you inside

Down and Out
It can’t be helped but there’s a lot of it about
With, without
And who’ll deny that’s what the fightings all about

Get out of the way, it’s a busy day
And I’ve got things on my mind
For want of the price of tea and a slice
The old man died

Neka čuje ko ima uši. Neka sluša ko ima dušu.

6 komentara na temu “Kad te udari posred srca, jako”

    1. Još pitaš! :mrgreen: Ti ćeš meni da puštaš The Dark Side of the Moon na Kefovima, a ja ću tebi da aranžiram popodnevnu dremku uz Wish You Were Here u 5.1 remiksu 😉

    2. Be careful what you wish for… Eto, ja sam već slušao ranije taj album, tako da mogu da se smatram p(r)ozvanim da svratim. 😉 Nemoj da prođeš kao ona šmizla što je preko Fejseta pozvala prijatelje na rođendansku žurku, a pojavilo se njih 1.500 zbog loše formulacije pozivnice, kao u tvom slučaju. I onda zatekneš sabajle par tuceta čitalaca Suštine Pasijansa koji ti urlaju ispred habitata, iskajuć’ da se latiš pisanija o muzici. 😉

      1. Slušaj, ako Grbu ja ne pozovim, pozvaće se sam. Zna čovek gde stanujem, a rado je viđen gost. 🙂
        Isto važi i za tebe.
        A bilo je ovako:
        Kako se Grbi prispavalo posle ručka, a trebalo je paliti za Kikindu, pustim mu Dark Side MFSL verziju … a onda su zvona počela da udaraju i čovek se očas razbudi, čudeći se šta sve izlazi iz zvučnika. Da budem iskren, i ja sam se počešao po glavi kada sam prvi put čuo ovu verziju, a mislio sam da znam svaki zvuk koji je usnimljen.
        A glede pisanja… nisam gadljiv, al’ je trenutna situacija tranzicijska, pa ne stižem. Strpljenja malo, biće, sigurno.

        1. Ne važi isto i za mene, ne znam gde stanuješ… 😉 no, ne treba dvaput da nas zoveš, eto obojice s nadolazećim lepim danima 🙂

          A što se tranzicije tiče… za sebe smatram da sam ceo život u tranziciji, tako da moraš da smisliš drugo opravdanje. 🙂

Komentari su onemogućeni.