Ovog puta je plaćenik na moru

Tridesetog aprila, Mark Knopfler će svirati u areni koja je nekad bila beogradska, a sad je bančina. Tim povodom, deder da zavirimo šta to matori radi ovih dana. Ovo je materijal sa novog albuma Privateering (2012), koji će Knopfler predstaviti na koncertu.

Jedna od fascinantnih stvari koje odavno primećujem oko ovog čoveka: kako je grupa Dire Straits rasformirana, u ovom podneblju je prestalo masovno interesovanje za njega. I to bez obzira na činjenicu da je u solo opusu, u muzičkom smislu, uglavnom prevazišao sve što je radio sa grupom. Patetičari sanjare o tome kako bi izgledao novi album grupe Dire Straits, zaboravljajući koliko je slab bio poslednji album On Every Street (1991); raspuštanje benda je bio častan čin onoga ko u toj priči više nije imao šta da ponudi. Beše to visoka cena, dodajem ja: dešavalo se u istoriji popularne muzike da bend doslovno potroši svoj kreativni potencijal za vreme snimanja svog magnum opusa. Šest godina dileme posle albuma Brothers in Arms (1985), bolje bi bilo da su odmah posle one svetske turneje rekli svetu doviđenja. Istina, Knopfler je to pokušao da učini, ali prevagnula je patetika. Šteta.

Kako god: Knopfler je još ranih osamdesetih uhvatio alternativni smer kreiranja autorske muzike užeg tržišnog potencijala. Definitivno orijentisan na američko tržište, i to ono najzajebanije – srednji zapad – uspeo je da pronađe formulu koju veoma uspešno prodaje, evo, već trideset godina. Na listi fonografije tog opusa, koja je, uzgred budi rečeno, duplo duža od one koju je ostavila grupa Dire Straits, nalaze se sadržaji koji su danas klasika.

Moje poznavanje tog opusa je kukavno. Da ne bi saradnje sa Jamesom Taylorom i Vanom Morrisonom, verovatno se nikad ne bih latio albuma Sailing to Philadelphia (2000), koji je remek-delo. Osim toga, jedino što sam ozbiljno preslušao beše album All the Roadrunning (2006) koji je Knopfler snimio u društvu Emmylou Harris; iste godine je usledio i album Real Live Roadrunning, jednako vredan pažnje.

Čuo sam nekoliko stvari sa albuma Privateering – sasvim dovoljno da bih bio siguran da na tom koncertu u Beogradu ne želim da se nađem. Jer znate, i ja sam jedan od onih koji ponekad sa uzdahom pomisle kako bi bilo lepo gledati Dire Straits. Nije mi se posrećilo: kad su 1983. godine svirali u Zagrebu, bio sam na putu u polarnom krugu. Kad su započeli svetsku turneju sa pet koncerata u ondašnjoj Jugoslaviji, ja sam toj istoj Jugoslaviji čuvao miran san ne mareći da u tom patetičnom poslu dam i svoj život.