Ona je moja cura

Kao kada bi se na jednom mestu okupili Bah, Mocart, Betoven, Čajkovski i Rahmanjinov, a da to nije Jagodina.

Pošto je Grba juče Orbisonom zatvorio krug nekolicine velikih majstora, red je da obratimo pažnju i na njihov zajednički rad.

The Travelling Willburys nastali su za ručkom kod Boba Dylana, gde je George Harrison završavao snimanje B strane svog predstojećeg singla. Prisutni su bili i Roy Orbison i Jeff Lynne, koji je pomagao Harrisonu oko snimanja – kada je ideja sazrela, Harrison se setio da je zaboravio gitary kod Toma Pettyja, pa je otrčao po nju, vrativši se sa Pettyjem koji je tako upao u novoformirani bend.

Inspiracija za ime došla je od izraza koji je Harrison Vol. 1koristio prilikom snimanja svog prethodnog albuma, na Lynnove primedbe o greškama prilikom sviranja: “We’ll burry ’em in the mix”. To se toliko svidelo ostatku ekipe, da su se svi na albumu potpisali prezimenom Willbury. Album prvenac, nazvan jednostavno “Vol. 1“, snimljen je tokom deset dana maja 1988. godine u studiju i bašti Davea Stewarta, i doživeo fantastičan uspeh.

Iako je Orbison umro nepuna dva meseca po objavljivanju albuma, ostatak ekipe je odlučio da nastavi saradnju, i kao rezultat dve godine kasnije izašao je (namerno zabrojan) “Vol. 3“, sa kojeg je i uzeta stvar za ovaj dan. Za žešće deonice na njoj bio je zadužen gostujući Gary Moore.

Negde skoro odmah po objavljivanju drugog albuma ova supergrupa je prestala da postoji. Pravi majstori znaju da treba stati kada je vreme…