Duh Evrope

Veliki Rod Stewart se celi život čvrsto držao načela da su plavuše zabavnije od ostalih žena, čak je jedan svoj album i nazvao tako. Prodao ga je u (samo) četrnaest miliona kopija. Ko, onda, može ovakav argument da ospori? 🙂

Doduše, ja više volim ruse kose, kao u popularnoj narodnoj pesmi, ali ni ove veštačke nisu za izbegavanje. 🙂

Sudar sa Kim Wilde je bio iznenađenje za mene. Debi album zvučao je moćno od početka do kraja, sa neuobičajeno dobrom svirkom i gomilom sitnih produkcijskih začkoljica koje iskusne uši mogu da prepoznaju. A kako imam naviku da pažljivo čitam šta piše na omotima albuma, ubrzo mi je sve bilo jasno zašto je rezultat tako dobro spakovan. I otkriću vam tajnu koju malo ko zna: sniman je u studiju grupe The Enid a njeni članovi su pripomogli oko svirke, aranžmana i produkcije.

Na narednim albumima, Kim je naređala seriju respektabilnih hitova koji su obeležili osamdesete i svima su poznati (Cambodia , View from a Bridge, itd). Meni više nije bilo interesantna, ono što je pevala previše je bilo blizu glavne pop struje i samim tim lako zaboravljivo. Proradila je korporacijska mašina za zgrtanje para i slabo je tu više bilo dobre muzike.

Zašto danas baš ova njena pesma? Zato što je, možda, nikada ne bi čuli, a zavređuje; zato što ima sasvim dobar i smislen tekst, što je retkost u pop muzici; zbog skakutave teme na klaviru koja se odmah pamti…

Ostale njene hitove ionako znate da pronađete sami. 🙂