Nil i Džek i ja (i još hiljadu nas)

I’m wheeeeeeeeels, I’m moving whels, moving wheels…

Ako je rock muzika ikada dostigla nivo složene kamerne strukture, onda se to desilo zahvaljujući Robertu Frippu i njegovim štićenicima u grupi King Crimson. Četrdeset šest godina uglednog imena, razne inkarnacije, plejada prvoklasnih muzičara u sastavima i – muzika koju morate da čitate između redova, jer inače nema smisla da je slušate. Ali, kad provalite, onda shvatite koliko je to sladak zalogaj. Da pokušamo.

Ako niste navikli na ovakvu muziku, mogu da razumem. Ako vam se ne dopada, mogu da rauzmem i to. Ali, onda pokušajte sa ranim inkarnacijama grupe; ima sličnosti, ali taman toliko da se zapitate šta vas je to snašlo. Surprised smile Smile with tongue out

Album Beat (1982) ima posebno mesto u mom slušanju grupe King Crimson, sa kojom se (u talasima) družim preko trideset godina. Niti je prvi koji sam slušao niti mi je najdraži u opusu grupe (zapravo, ja nemam omiljeni album King Crimsona i ne želim da ga imam), ali je nekako legao na poseban način. Baš ova numera, prva na strani A vinila koji sam vrteo do iznemoglosti (i mene i gramofona), posebno je “kriva” za to. Zahvaljujući tom albumu, razumeo sam da ime grupe ne znači ništa. Pristup stvaranju znači sve.

Jeziva hipnotička fraza s početka ove numere usisava svu slobodnu volju slušaoca, a kad krene prangija, koje ovde ima mnogo, više niste načisto šta je gore, a šta dole. Rolling on the floor laughing Da, dobro ste pročitali: prangija, mada od najsuptilnije vrste. Ljudi koji sviraju na toj ploči i na ovom koncertu su mnogo puta nazivani najboljim u svojoj branši.

Bill Bruford je genije čiju tehniku ne morate razumeti da biste shvatili razliku između lupanja bubnjeva i sviranja bubnjeva. Sklon da pretegne membrane do ivice pucanja i da svira toliko oštro da to zaboli poneko preosetljivo uvo, Bruford je mnoge svoje ideje otelotvorio upravo u ovom sastavu.

Ništa manje važan, “čovek sa veslom”, najpoznatija ćela progresivne muzike, omiljeni ujak svih nas koji volimo tu vrstu mentalnog iskušenja i moj omiljeni basista u istoriji sviranja basa, koga ću najzad videti na sceni uživo ovog oktobra: Tony Levin. To što taj čovek radi svirajući Chapman stick graniči se sa ludilom, jer malo je reći da to sviranje doslovno vredi za dvojicu.

Adrian Belew je čovek koji je nepravedno osuđen da ga doveka zajebavaju kao najslabijeg muzičara u grupi, evo već trideset i kusur godina, otkad je frontmen grupe. De facto virtuoz na gitari, a de iure onaj ko drži ključ svih aranžmana na živim svirkama King Crimsona, Belew je ostavio traga na sceni i svirajući sa nekim od najzanimljivijih muzičara na planeti (David Bowie, David Byrne, Laurie Anderson, Porcupine Tree… i proverićemo šta je to Zappa). Znate, redovno izlaziti na crtu sopstvenom šefu, po zadatku i po vokaciji, predstavlja čin hrabrih ljudi. a osim što je hrabar, Adrian Belew je i jedan od najprominentnijih muzičara na progresivnoj sceni.

I, najzad, Fripp. E, pa nećete me zeznuti, a neću se prevariti ni sam: ne može se Fripp opisati za dana. Tvrd orah: ako slabo pritisnem, samo ču povrediti prste. Ako prejako pritisnem, smrviću jezgro. Perfektan gospodin, genije koji ne očekuje da ga shvatite, totalni muzičar kome je dovoljno da ima jednog slušaoca da bi to što radi imalo smisao; srećom, ima nas bar hiljadu… A kakav je to učitelj! Detalj o njegovoj školi gitare: on natera polaznike svog kursa da promene štim gitare, otvoreno im govoreći da je to jedini način da ih navede da zaborave sve što znaju, a da je to zaboravljanje jedini način da nauče bolje. Kažu da se na mesto na njegovim seminarima mesto čeka i po pet godina… Sapienti sat.

Komentari su onemogućeni.