Modra rijeka

Da, znam da je ovo već bilo na Suštini pasijansa. Biće i danas, i opet, i ponovo dok vam na nos ne izađe. Ili dok ne prihvatite neumitno.

Bude onih dana kad ne znaš zašto ti je koža tesna. Kad ne znaš ni gde si ni zašto si. Kad ne čuješ pitanje koje si sam izgovorio. Kad nema ničega pametnog da makar pogled na to spustiš i odmoriš. Kad bi ćutanje najviše prijalo. Ali moraš dalje.

Nikto ne zna gdje je ona.
Malo znamo, al’ je znano:
iza gore, iza dola, iza sedam, iza osam.

I još huđe, i još luđe, premo mornih, preko gorkih,
preko gloga, preko drače, preko žege, preko stege,
preko slutnje, preko sumnje, iza devet, iza deset.

I kao da čuješ nešto, ali ne možeš da odrediš odakle zvuk dolazi. A nemaš drugi jastuk do tog akorda.

I još dublje, i još jače, iza šutnje, iza tmače.
Gdje pjetlovi ne pjevaju. Gdje se ne zna za glas roga.
I još huđe, i još luđe, iza uma, iza boga.

A svetlo ostaje, tu je negde, kao da možeš rukom da ga dohvatiš, ali boli u oku i ti ruku ne pružaš. Najzad zažmuriš i u tom času se probudi razumevanje koje je već spavalo u tebi.

Ima jedna modra rijeka.
Široka je. Duboka je.
Sto godina široka je. Tisuć’ ljeta duboka jest.
O duljini i ne sanjaj. Tma i tmuša neprebolna.

Zakoračio bi, ali znaš šta je pred tobom. I oklevaš, a znaš da drugog rešenja nema.

Ima jedna modra rijeka.

Zašto da se kriješ? Navuci oblak na glavu, pa kreni na put.

Ima jedna modra rijeka.
Valja nama preko rijeke.

Valja nama u tri pizde materine. Stih Maka Dizdara izrečen Davorinovim glasom uvek me razvali u paramparčad. I ta oboa, zaboga miloga, oboa…