Idemo sin i ja pre neki dan u posetu prijateljima, čavrljamo, uzgred, o svemu i svačemu. I to ulicom kojom pešaka nisam prošao barem poslednjih tridesetak godina. A ulica važna, barem za mene. Na njoj sam proveo srećne dane detinjstva. U njoj su stanovali moji drugovi iz osnovne škole. Neke od kuća još su tu, oronule, kao i mi sami.
Zastanem ispred jedne zgrade i upitam ga:
– Znaš li šta je tu nekada bilo?
– Nemam pojma, sada je tu prodavnica bicikala. Kao da je važno šta je tu nekada bilo…
Meni je važno. U toj zgradi je bio jedan od šest bioskopa u gradu, u kome sam gledao prvi film u životu. Danas nema ni jednog bioskopa koji radi. Mesta na kojima se danas prikazuju filmovi ne računam u bioskope.
Malo čega se sećam iz filma Last Train from Gun Hill koji sam gledao kao mališan. U stvari, da budem iskren, samo završne scene u kojoj glavni junaci, sa različitih strana zakona, u kočijama koje ovde zovemo čeze, polako voze na stanicu u koju pristiže voz.
Album Station to Station (1976) počinje zvukom voza koji tutnji i uvod je u poznatu Bowievu trilogiju nastavljanu sa Low (1977) i Heroes (1977). Fenomenalan album, meni možda najdraži iz njegovog celokupnog opusa.
Današnja pesma je jedina na albumu koju Bowie nije potpisao. Autor je Dimitri Tiomkin, čovek koji se proslavio pisanjem muzike za mnogo kaubojaca. I drugih filmova, naravno. Recimo The Alamo (1960), Starac i more (1958), Tačno u podne (1952) za koji je dobio Oskara… i mnoge druge.
Pesma “Wild is the Wind” je napisana za istoimeni film. Doživela je mnoga izvođenja, a velika Nina Simone ju je snimila dva puta, nazvavši jedan od svojih albuma po njoj. Bowie, kao veliki poštovalac Nininog pevanja, posle susreta sa njom, odlučio je da je snimi za svoj album.
I dok je Ninina verzija emotivna i spora, Bowie nas vešto i šmekerski lagano uvlači u atmosferu pesme, postajući sa svakim taktom sve snažniji i strastveniji, dodajući joj dramatičnost, sve do krešenda i dramske pauze… a onda zavapi:
Don’t you know your life itself?
Razmislite o ovom stihu!
– * –
Od bonusa vas sigurno neće boleti glava. 
Sve je OK. Sve osim ključnog stiha koji ustvari glasi:
“Don’t you know, you’re life itself?”, a ne:
“Don’t you know, your life itself?”.
Liči, al’ ni blizu. No, lapsus se desio, idemo dalje.
PS naišao sam i na verziju u kojoj je ovaj stih potpuno izbačen 👿
Pa, jedan je Bowie. I jedna beše Nina.
Komentar je na mestu. Ovoga puta znam šta me je zavelo. Ne, nisu žene, već prikaz pesme na Allmusic.com koji sam pre pisanja čitao, a glasi:
David Bowie’s inclinations and abilities for classic pop/jazz crooning had long been clear by the time he tackled the standard “Wild is the Wind,” perhaps most memorably performed by Nina Simone in a very low key but strong take. The tune served as the concluding number on Station to Station and in later years was released a single, helping bring further attention to his own lovely version of the song. The electric guitar’s slight funk tinge updates the arrangement without dominating it, while the core acoustic guitar and rhythm section performance suggests a slightly jazzier variant on Bowie’s own folk efforts from the late sixties. It’s Bowie’s vocals that really deserve the notice here above all else, though — while he initially sounds almost too relaxed, he gets stronger and more passionate as the song goes, much as the music also does itself. When he hits the dramatic a capella pauses — most especially with the line “Don’t you know your life itself” — the only reaction is to give in, it’s that good.
U toj zgradi je bio jedan od šest bioskopa u gradu
Šest!? Koja su još tri, kad sam ja dorastao za bioskope postojali su Šumadija, Pionir i dijabolični Radnički?
Zastava, Kragujevac i JNA.