Čudo kao norma

Otkako je Peacock prekjuče, pričajući o Vlatku, pomenuo Gibonnijev album Mirakul (2001), ne prestajem da mislim na koncert u Zagrebu u februaru 2003, ovekovečen na zvaničnom video izdanju. Pominjali smo mi Gibonnijeve koncerte na Suštini pasijansa, ako se sećate, ali perfektne muzike nikad nije previše.

Reću ću vam ovako: od nekoliko stotina koncerata koje imam na videu i ukupno ko zna koliko koje sam u životu gledao, taj koncert ide u red veoma uskog izbora savršenih video-zapisa sa neke svirke. A tome su doprineli mnogi faktori. Najpre da čujete i vidite cirkus koji se dešavao na sceni tog februara pre deset i po godina, pa ćemo da protumačimo šta ga to čini toliko posebnim, bar kad je reč o ex-Yu sceni.

S koje strane god da gledaš, savršeno.

Prvo, perfektna pesma: Gibonni je zreo autor i to je najvažnija karakteristika njegove muzike. Drugo, mudro je upakovao pop muziku u zvuk čvrstog rocka, što je pošlo za rukom nekima, ali većina je padala u kič…

Drugo, ovaj koncert, kao i muzika koja ga sačinjava, produciran je po svim najvišim standardima, bez tračka improvizacije, kako i dolikuje prezentaciji vrhunske muzike. Što reče Peacock: domaći zadatak za sve muzičare ex-Jugoslavije.

Treće, kakva ekipa, jebotemiš! Nosioce ove ritam sekcije ćemo gledati sad u subotu na koncertu Petera Gabriela: Tony Levin i Manu Katché su velemajstori koji su van zone poređenja sa bilo kim, pa zato nema nikakvog smisla govoriti da su najbolji na svetu na svojim instrumentima. Vlatko čini da se naježiš od glave do pete od samo jedne fraze koju on ume da zavari direktno u sinapse u pravom trenutku, što je na ovom koncertu uradio oxo-xo puta. Geoffrey Oryema je priča za sebe: egzotični glas i stas ovog sjajnog pevača dadoše onaj neverovatni i neobjašnjivi blend ovoj pesmi. Najzad, ne možeš osporiti fakat: Gibonnijev prateći bend sačinjavaju majstori.

I na posletku, empatija: kakva je to energija u vazduhu! E, vidiš, to ne može da se prepriča. To mora da se doživi. Kada slušaš tog simpatičnog Dalmatinca kako se obraća sa scene, imaš utisak da svako i uvek, besprekorno lako, može da se popne tamo i nastupa baš kao i on. A daleko je od toga. To što mi tumačimo kao spontanost, zapravo je rezultat veoma mnogo rada. Jedino je ophođenje stvar duše. Jer, tajna je u ovome: Gibonni nije zvezda. On je svoju slavu prepustio svojoj muzici i to ga je, naravno, učinilo još većim.

Svojstvo velemajstora.

– * –

Dakle, gledajte šta ćete: Džibo nastupa 25. oktobra u Kombank Areni i ja vam savetujem da budete tamo… Ne, Jasna i ja nećemo biti tamo (osim ako se ne predomislimo u poslednjem trenutku). Odlučili smo da su četiri dobra koncerta u toku jedne sezone dovoljna. Ja sam gledao Gibonnija u Subotici 1. decembra 2010. godine, kad Jasna nije mogla da ide; onda smo ga zajedno gledali na koncertu u Novom Sadu 1. oktobra 2011. (gle! pre tačno dve godine!), kada je ludilo na sceni trajalo preko tri sata. Za rođendansku žurku Baneta Brkljača (Kosmodisk, Top Shop, Dormeo, …) u Mokrinu, kada je goste zabavljao izvesni Zlatan Stipišić sa pratećim bendom, saznao sam sa zakašnjenjem od 15 sati…