Izgubljena patrola

Acu sam upoznao za vreme “NATO agresije”, dok smo se lomatali po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Imao je 130 kila, velike plave oči i dobar smisao za humor. Njegov Kalašnjikov, za razliku od moga, imao je i ime. Lucille, sve mu je tepao. Pitao sam se zašto je dao žensko ime tom muškom “instrumentu”, ali mi je odmah bilo jasno šta je slušao.

Sećate li se dana kada je NATO ugasio svetlo celoj zemlji? I kada je grmelo & sevalo na sve strane, kao da sam Tor vitla svojim moćnim čekićem, negde, iza oblaka.

Kiša je lila kao iz kabla. Mrak je bio kao na selu – ne vidi se prst pred okom, mogao si da ga sečeš bajonetom. Čizme su nam tonule u blato, teturali smo se kroz glib kao pijani. Nismo se bojali ni aviona, ni bombi – bojali smo se prirode koja se, svom svojom silinom, te noći sručila na nas.

Nekako smo se dovukli pod krov, zbacili sa sebe mokru odeću, pustili trandžu i brzo utonuli u san…

A onda je, u neko gluvo doba, nešto puklo! Toliko jako da mi je krevet podrhtavao a stakla na prozorima zvečala. Munje su osvetljavale sobicu u kojoj smo spavali. Aca je sedeo uspravno na krevetu, što je s obzirom na njegovu težinu bio pravi podvig, i procedio kroz zube:

– Šta to puče?

U tom trenutku sam postao svestan da je tranzistor ostao uključen, a sa njega je dopirala božanstvena muzika. Nigel Kennedy je svirao “Because” od Beatlesa.

– Ništa nije puklo, sanjao si, spavaj…

Aca se okrenuo na drugu stranu i ubrzo se oglasilo njegovo karakteristično testerisanje. A ja sam, u mislima, otišao na koncert… Baš ovaj današnji.

The Crossing (1983) je album koji je dočekan “na velika zvona”. Nedeljama unapred muzička štampa je nagađala o novom projektu Stuarta Adamsona pod nazivom Big Country, a John Peel je Adamsona i grupu komentarisao kao “britanski odgovor na Hendrixa”. Dobro, možda je malo preterao u poređenju, ali Peelu, sa njegovim autoritetom, to se moglo.

I nije pogrešio. Pesma “In a Big Country” protutnjala je top listama tog vremena sa obe strane okeana, a Adamson je uživao u pažnji koju su mu mediji posvećivali. Serija uspešnih albuma koji su usledili su potvrdili da Adamson zna da napiše himnične pesme koje se lako pamte, a teško zaboravljaju. Česti i energični nastupi samo su potvrdili reputaciju benda kao vrhunske sviračke predstave, a kult sledbeništvo je, iz dana u dan, rastao.

A onda su nastupili problemi. Dešavalo se da Adamson jednostavno nestane na neko vreme i niko ne može da ga nađe.

Kada je poslednji put nestao, našli su ga u hotelskoj sobi, na Havajima, obešenog. Imao je samo 43.

There is no beauty here, friends, just death and dark decay

7 komentara na temu “Izgubljena patrola”

  1. Čekčekček… kakvo sad lomatanje u uniformi, zar patriote nisu dokazale da smo svi mi ovde na blogu pacifisti koje treba obesiti na Terazijama?!?!? Ti to pričaš o nekom drugom, kitiš se tuđim maskirnim perjem, kao kada bih ja sada počeo da ubeđujem nekoga da sam bio na Kosovu 90/91.

    Gazda, molim te da sprečiš ubuduće ovakva suptilna podmetanja autora ovdašnjih da se predstave kao militaristi, nije red da lažemo čitaoce…

  2. И колико да не остане незабележено, ко уме да прочита између редова и наслага квазимилитаризма, знаће које је боје киша.

  3. Valjda ima u Evidenciji da sam biJo?!

    A biJo sam i ’91, to ćemo uz neku drugu pesmu…

    1. Doktore, ja sam tad vrteo u krug treći klavirski od Rahmanjinova, na vokmenu koji Pravilo Službe nije dozvoljavalo da se drži, da ne bismo nasnimili na kasetle neprijateljsku propagandu i puštali je saborcima ne bismo li ih preobratili.

      E, sad sam ja u dilemi… drug Sergej je Rus, pripadnik istorijski bratskog naroda, tako da možda ne bi trebalo da osećam krivicu što sam kršio PS. No, s druge strane, on je izbegao na mrski Zapad u sam osvit boljševijske revolucije, ostavivši Šostakoviča i ostale drugove muzikante za sobom… Molim savet, rastrzan sam evo već više od dve decenije!

      1. Treći klavirski je gadan komad muzike. Mislim, za pijaniste. Retko ko se usuđuje da ga izvodi.

        Teško je tu ispratiti šta se sve dešava, moram da budem jako raspoložen i skoncentrisan. A i tada ne mogu sve da pohvatam. Zato mi je kompozitor sumnjiv. 🙂

        Meni leži izvođenje Marthe Argerich, a i Olga Kern nije za bacanje. 🙂

        Na kraju se sve svede na klasičnu dilemu: crnka ili plavuša! 🙂

        Ili obadve, to mu dođe kao lek. 🙂

        1. Što ti je čo’ek! Što ti je majstor! Daš mu bilo koju temu, a on je u tri koraka dovede do Ménage à trois :mrgreen:

  4. Jedne od večeri se, setićete se, dogodio i neverovatan spoj grmljavine sa kišom koja lije kao iz kabla, zviždanja Tomahawka i ostale eksplodirajuće zveradi i, kao šlaga na tortu, mioničkog zemljotresa.

Komentari su onemogućeni.