Važno da je skupo: prilog za anatomiju kiča

Kič je moja omiljena poluistina, jer je jedina koju mogu brzo da prepoznam. Beše pretekla, međutim, još poneka dilema o kiču…

Ne može svaka mazarija da bude kič. Važno je da u rad bude uloženo mnogo besmislenog i skupog rada. Gobleni su najbolji mogući primer.U grupi oldwave, nedavno se dokačismo one kategorije muzičara koji čine zlo muzici tako što rasipaju svoje tehničko majstorstvo na potpuno promašene forme. Počelo je ovim primerom°, drugar se prisetio ovog komada od istog čoveka°, nakon čega sam ja, kroz nekoliko krugova u uzgrednoj raspravi sa ljudima koji celog života slušaju dobru muziku, došao do zaključka da je reč o jadniku koji je zalutao u muziku i da tu o virtuoznosti, mimo tehničke veštine, nema ama ni koliko crno ispod nokta.

(° Ne, nema priloga u obliku video-klipa. Ne pada mi na pamet da ga stavljam na Suštinu pasijansa. Link je dovoljan, kliknite na svoju odgovornost.)

Uto se u raspravi prisetismo brojnih primera drugorazrednih, neharizmatičnih muzičara koji su svoje karijere zasnovali na neznanju i ispraznom muzičkom ukusu većinske publike, kojoj povlađuju tako što joj serviraju rog za sveću posredstvom pompezne, preskupe scenske produkcije protiv koje ta publika ne želi da ulaže ni tračak racionalnog razmišljanja, jer “tako je jebeno teško razmišljati o svemu, pa zašto bismo razmišljali o ovome, kad je to tako lepo i blistavo”.

Što je, ujedno, jedna od školskih definicija kiča.

Mala ekstrapolacija, pa ćemo se vratiti na muziku, jer primeri iz te sfere su najdostupniji većini nas.

Ne može svaka mazarija, svaka instrumentalna egzibicija niti svaka napisana budalaština da bude kič; nešto je, prosto govoreći, smeće. Kič, i to od najbolje vrste, one koja će preživeti još hiljadu godina, jeste grupa ABBA. Za to vreme, Rokeri s Moravu nisu kič, nego obični šund. Kič je Mona Liza na flanelskom peškiru za plažu. Kada je Ekrem iz Struge, moj drug iz vojske, pravio Ajfelovu kulu od nagorelih šibica, to nije bio kič, već bezvredna danguba koja pomaže vojniku da ne poludi. To je Ekrem jedini među braćom Šiptarima na vreme shvatio, pa kad je završio svoj rad, skršio ga je i bacio u smeće i posle zajebavao one koji su nosili svoje Ajfelove kule kući na odsustvo (obožavao sam ga zbog toga).

Kič se odlikuje nekim vrednostima, najčešće onim merljivim, kao što su uloženi novac, utrošeno vreme ili potrebna veština. Kombinacije tih atributa, dakako, posebno stoje. Važno je da u rad bude uloženo mnogo besmislenog i skupog rada, da postoji neki element koji oslikava opšteprihvaćeni obrazac lepog i da neznalice “prepoznaju vrednost”. Kič mora da ima i svojstvo populističkog, jer inače ne prolazi. Gobleni su najbolji mogući primer.

Interesantno: sklonost ka negovanju kiča je aktivnost sa retrogradnim posledicama, jer kad-tad se sklizne na dno.

Interesantno: sklonost ka negovanju kiča je aktivnost sa retrogradnim posledicama, jer konzument kiča kad-tad sklizne na dno. Ali, to je neka druga priča; ne bih da idem predaleko. Vratimo se muzici – tačnije: kiču u muzici.

Danas je ta delatnost u nekom novim sferama: stiglo se mnogo dalje i vrte se milijarde na tom planu. Nisu više na ceni James Last, Kenny G i ostali Claydermani, jer to se danas, iz perspektive mnogo godina, lako provaljuje kao lažna vrednost. Kao i u politici, i u kič-muzici je zavladao metod suptilne poluistine, pa sad ima da otegliš muda do zemlje dok dokažeš da si u pravu sa svojom tezom o njenoj bezvrednosti. Da bi stvar bila komplikovanija, u raspravu o tome, braneći takvu muziku, obično stupaju razni kreteni, bukači i ostali fajgeli koji u razmišljanje o umetničkom dometu nekog dela nisu uložili ni trideset sati, a kamoli trideset godina. Njima zbog toga često ne treba više od nekoliko minuta da silu svojih argumenata zamene argumentom svoje sile, jer jedino to im je preostalo (s obzirom na to da su u porodici i među sebi sličnima socijalno uslovljeni da nikad ne popuste ako nisu u pravu).

Elem, postoji novi heroj koji je kategorija za sebe i one jadnike iz njegovog orkestra: njegovo ime je André Rieu. Dobro de, nije nov: taj Holandez je na sceni preko 35 godina. Ali njegova panevropska slava je ustanovljena tek poslednjih desetak godina.

To je čovek koji je muziku doveo do apsolutno najdaljih horizonata kiča i koji je toliko beskrupulozan da je na scenu izvodio čak i decu siročiće koja virtuozno sviraju samo da bi izazvao još jaču empatiju publike. Njegova bi stilska preferenca, posle praćenja inserta neverovatno zašećerenog nastupa tokom kojeg se unutar 10 minuta smenjuju Mocart, Bitlsi, Štraus, ABBA, Mendelson i “Hava Nagila”, mogla da se nazove “pičke i krompirače”, prema jednom arhaičnom lokalizmu koji su smislile neke dokone babe. Interpretacije njegovog orkestra se mogu ilustrovati slikama mačića sa bombonjera, porcelanskih lutaka u brokatnim haljinama na krevetima u gostinskim sobama sa Vilerovim goblenima na svim zidovima, zaher torti (pre i posle sečenja), šetnji pod svilenim suncobranima u Bulonjskoj šumi (varijanta 1 sa kočijama u drugom planu i varijanta 2 sa kabrioletima italijanske proizvodnje oko 1960), božićnih radosti i rumenih obraza oko pucketavog drveta u kaminu u krugu porodice zadrigle u incest, kao i nepojamno melanholičnih pogleda sredovečnih žena koje su toliko ogrezle u nejebicu da više ni grupa “Legende” ne bi mogla da im izvuče uzdah olakšanja nakon jedva isceđene suze (ali ovaj može) koja je, usput, ostavila i mali, ali nedvosmisleni smeđi trag na donjem vešu.

Upamtite: važno da deluje skupo -- pa i da bude skupo. Kad prepoznaju, možete da im radite šta god želite. Rieu je to doveo do savršenstva.Obaška “krunski dokaz” vrednosti sviranja tog kicoša: jebote, pa on svira originalnog Stradivarija. U stvarnosti nema veze to što danas postoje violine koje bolje zvuče: ona bankarska službenica iz prethodnog pasusa sigurno ne bi pišnula kada bi čula da Rieu svira na violini koju je napravio Michael Rhonheimer. Najzad, nije bitno da violina zvuči bolje, nego da je skuplja.

Ne, ne pada mi na pamet da linkujem primere. Taj čovek po Evropi zarađuje više nego Bregović, pa ćete ga na netu naći lako, ako baš nemate ništa pametnije da radite.

Izvesno, takve ljude nema ko da zaustavi. Mada, ajde-de, sloboda podrazumeva pravo delovanja i takvima, ali ja nisam ni mislio na fizičko sprečavanje njihovog delovanja (to nikad), nego na njihovo svođenje na pravo mesto: kakav budžak u nekom lokalu koji blago zaudara na prašinu, lošu i preskupu kafu i dekadentnost kasnog romantizma ili rane secesije. Eno, recimo, poslastičarnica Gerbeaud u staroj Pešti ili kafana hotela “Prag” u Beogradu.

No, muka je u tome što se, izgleda, istinitom pokazuje ona teza o tome kako je suma inteligencije na planeti konstantna, dok čovečanstvo raste, pa… Kako onda svetu objasniti da je ignorisanje jedini način, kad mu kao alternativu nudiš nešto što zahteva formiranje koherentnog mišljenja kako bi bilo prihvaćeno? Preskupo, priznajem.

To, naravno, nikako ne znači da treba popuštati. Naprotiv – ali budite pametni. Tek želim da vas podsetim: u ljubiteljima takvih pojava kao što je André Rieu nećete imati uljudne sagovornike, već grube oponente koji će vas izbaciti iz takta volumenom i intonacijom svog glasa. Tražiće od vas argumente koje vam potom neće dozvoliti da izložite (a ako biste i uspeli, oni ih ne bi prepoznali, pa svejedno) i svešće raspravu na pijačnu svađu. Upamtite dobro: to su ljudi koji kvantifikuju svaku umetnost, jer nisu u stanju da je kvalifikuju. Iz tog razloga, ne možete se raspravljati sa njima u istoj ravni. Oni znaju da je ono na panou bio Isus, raširenih ruku sa novcem u šakama i bez lica, i zahvalni su onom kretenu što je sprečio da “svet to vidi”. Pokušajte da im objasnite da je ta cenzura učinila to delo još poznatijim, i poremetićete i ono malo njihove moći rasuđivanja. Kad se opasulje, raspravi će doći kraj: u nastavku ćete doživeti raspad socijalnih normi.

Najzad, da ponovim: kič nije lažna vrednost. Kič je poluistina. A poluistina je nešto što teži milion tona po svakoj odsviranoj noti i svakom ubodu u platno, računajući i ono u osmo okce u petom redu kvadranta H26 koncem R-532. Ne možete pomeriti takve ljude. Možete samo pružiti drugu, pravu vrednost, nadajući se da će se ljubitelj (i održavalac) kiča sam pomeriti ka vama.

– * –

Kao mala digresija, ali svakako na tragu anatomije kiča (a pomalo i njegove fiziologije), bio bi pravi čas da se prisetimo onog raskrinkavanja koje je, isprovociran mnogim stvarima, napisao Pat Metheny o onom zurlanju kojim Kenny G (AKA too many notes) zapišava planetu. Pročitajte to, vredno je.

22 komentara na temu “Važno da je skupo: prilog za anatomiju kiča”

  1. Ulažem afirmativni razlog za postojanje kiča. Kada kiča ne bi bilo, onda bismo teže raspoznavali mediokritetne znalce. Polupismene, populističke umetničke kritičare. Nisu problem konzumenti stvarnosti, već njeni kelneri.

    1. Ubode ga u centar, po običaju. Malo pritisnut idejom da taj članak napišem što pre (što je posledica svraba u prstima koji se češe jedino tastaturom), nevešto sam uspeo da propustim reč o mestu kiča. Ali jesam pomislio na to i usput našao da je tu tezu teško izraziti.

      Tebi je to uspelo, da prebrojim, u tri rečenice. Kapa dole.

      1. Dakle, ovaj tekst nije posvećen meni. Ja se baš ponadao, jer čim sam video onaj goblen, bilo mi nekako toplo oko srca jer ja imam skoro isti, osim što su kod mene kupačice i neki pevač je tu, a to je komlet od četiri komada, mislim sve u fullu uramljeno Luj XVI ujedno se slaže sa nameštajem, koji je dekurativne prirodno i mi sedimo u kuhinji, jel. Sledeći tekst (očekujem nastavak), treba obogatiti lepšim i većim slikama, imamo mi toga u familiji, ima se može se.

  2. Brian Eno o kiču:

    In the 70s, no one would admit that they liked Abba. Now it’s fine. It’s so kitsch. Kitsch is an excuse to defend the fact that they feel a common emotion. If it is kitsch, you put a sort of frame around something – to suggest you are being ironic. Actually, you aren’t. You are really enjoying it.

      1. Brian Eno eksperimentiše vasceli život i dobar je u tome. I onda te eksperimente lepo i kulturno nazove pravim imenom: muzika za aerodrome, muzika za liftove, govno sa šlagom, muzika za popodne. Time što stvari naziva onakvim kakve su, eliminiše poluistinu iz slike. Zato i mi njega eliminišemo sa svakog stuba srama na koji bi da ga natakari poneki agresivni neznalac.

        1. O, da … Isprobao sam ideju da se preko Music for aiports sluša druga muzika, i radi. Kao što je i nameravao.

  3. Andrej je samo nasao da komercijalizuje svoje znanje i da dobro zaradi. Nemoj suditi o tome sta on voli u privatnom zivotu od muzike i koliko vredi njegov pogled na umetnost. Izgradio je svoj stil prepoznatljiv u svetu, kakav-takav. U svakom trenutku umetnik bira put popularnosti ili put uverenja… Strahom od gladi, posao je putem popularnosti, sto ne umanjuje njegovu vrednost kao umetnika. Previse stvari gledate crno-belo, mogu Vam reci.

    Veliki pozdrav!

    1. Dragi anonimni čitaoče između redova,

      Mene iskreno ni najmanje ne zanima privatni život čoveka o kome je ovde bila reč. A njegov pogled na umetnost mi je dobro poznat: on je tom ljudskom dostignuću udario jaram, skupu ambalažu i visoku cenu, pa to prodaje kao svoje dostignuće.

      Mogao bih da odgovaram na jednu po jednu rečenicu, ali mislim da ne vredi to da činim, jer vi imate ideju da ja stvari gledam crno-belo. Da nije šašava, ta kvalifikacija bi bila uvredljiva; no, nema veze.

      Uveren sam da vi i ja na delatnost tog čoveka ne gledamo iz iste perspektive. A pošto o vašoj perspektivi mogu da sudim samo na osnovu ovo malo reči, što mi nikako nije dovoljno za uljudan pogled na vaše mišljenje, zadovoljiću se time da ćete vi ostati pri svom, a ja pri svom, pa neka tako i zaključimo ovaj dijalog koji nema cilj.

      Ravnoteže radi, ipak ću da ponovim svoj stav: André Rieu nije ništa drugo nego prodavac magle i sumaglice, čovek koji je uspeo da napravi najveću praznu ljušturu u skorijoj istoriji evropske scenske muzike, estradni maher čiji umetnički dometi stižu daleko samo u poimanju onih koji o umetnosti zbilja ne znaju baš ništa.

  4. Hvala Vama, manjini, koja je vrhunski poznavalac umetnosti i koja nikada nista nece uraditi da sve ovo sto ne valja spreci ili bar pokusa da spreci. Jer, skupa je to zanimacija, ali zato nikada nemojte da propustite priliku da raspalite po onome sto “ne valja” i svakako nemojte ljudima nuditi alternativu. Bili su ljudi i nepismeni, pa dodjose neki uceni i opismenise narod. Sto ga neko od vrsnih umetnika ne oplemeni? Sve se uci u zivotu, pa i kako se slusa muzika, koju Vi, tako mi se cini, i “ne mirisete” bas. Straus nije Straus ukoliko ga vrhunski izvodi Andre Reiu? On to radi na ovim “kic” koncertima, pred velikim brojem ljudi i svi oni su spremni da izdvoje ogroman novac da bi ga i gledali i slusali. A, da, pokusavam da kvantifikujem umetnost. Da li je to zaista toliki greh ili je ona samo za odabrane? Elitu? Muzika je potreba svakog coveka, imao on 3 fakulteta ili nista od skole. Da li je stvarno lose pokusati duhovno oplemeniti i ljude koji za to nisu imali prilike? I to je problem. Zasto??? Vase pisanje mene navodi na zakljucak da ste svi vi koji cinite tu, u umetnost upucenju, manjinu vrlo lenji ljudi bez zelje da prstom mrdnete i MAKAR samo pokusate da promenite ono sto Vam smeta. Verujte, ljudi znaju da iznenade kada ih neko uputi na prave stvari i pokaze, pardon, nauci ih pravim vrednostima. Mene su naucili, izmedju ostalog, da vrhunsku umetnost, a pre svega, muziku, ne treba bas uvek shvatati toliko ozbiljno i da je svima dozvoljeno da se s vremena na vreme, zabave, a svaka zabava kosta, kako materijalno, tako i fizicki, psihicki, pa ako hocete i duhovno. Prelepo je videti da se ljudi zabaljaju uz Mocarta, mnogo bolje nego da to rade uz “Legende”. Ali ja NE ZNAM NISTA O UMETNOSTI i zato imam ovakav stav, naopak, po Vasem misljenju. Opet samo pretpostavljam, posto ste prilicno kivni na ovog coveka. Nisam se nikada bavila muzikom, ako izuzmem pevanje u horu, niti cu, ali imam porebu za njom, kao i svi ljudi, pretpostavljam. I UVEK, ali UVEK cu pre otici u operu nego na “Beer fest”, koji bi me, ruku na srce mnogo manje kostao. Moguce je da sam omasila temu. Ipak sam ja samo najobicniji konzument, upitne inteligencije, kako mi se cini, bar posle citanja ovog Vaseg teksta.
    Svako dobro Vam zelim! Pozdrav!

    1. Da, doista, moguće je da ste omašili temu. Ali, pre toga, dozvolite da se izvinim: ja sam, pak, omašio vaš komentar i ostavio vas bez prostora za dalju repliku. A slutim da je imate.

      Teško je pratiti gde se fokusirate u svom nastupu. Da li branite tog skota ili napadate nas zato što ste protumačili da propagiramo nekakav elitizam? Ne može se ni linija odrediti na osnovu jedne tačke, a kamoli ravan; a ovo pisanje je samo jedna tačka.

      Lepo je to što, eto, vi imate mogućnost izbora i odlučivanja o muzici koju volite. ali nije lepo to što ne primećujete da mi pokušavamo da uradimo nešto time što ukazujemo na tog čoveka i laži koje prosipa po svetu pod maskom glamura.

      Ah, da: moguće je da ste omašili temu. Možda bi bilo dobro da prištedite taj novac koji dajete na operu, jer očigledno nema efekta.

      1. Upadam u priču jer me je zabolela reč SKOT.
        Onaj ko upotrebi takav epitet bilo za koga nije vredan bilo kakve dalje polemike.
        Ne branim violinistu ne volim Legende, ne namećem svoj sud o kiču i šundu, samo mislim da svako ima pravo da zaradi novac PA I DOTIČNI na način koji je prihvatljiv.
        Očigledno je da se vode polemike o Štrausu, koje potiču iz njegovog vremena, je li je sam valcer kič a ni Mocart nije u svoje doba bio uzdizan i slavljen. Da ne govorimo o Vinsentu Van Gogu čije su slike danas na velokoj ceni.
        Mislim da novac nije merilo vrednosti a da niko ko ulaže puno truda i energije i radi ono što voli nije SKOT.
        POZDRAV

    2. Andre je svakako manje zlo od turba pinka i slicnih neuspelih pokušaja muzike, ali ga ne treba opravdavati.

      Takođe nema potrebe da se iko zbog postojanja i finansijskog uspeha bilo Andrea bilo Bregovića bilo kod drugog “umem da reprodukujem i upakujem” zabavljača nervira, ili da mu bude zlo.

      Za svaku robu se nađe kupac. Pogotovo ako je lepo i šareno upakovana, pa još malkice šljašti, a i tehnički joj nema zamerke. Dođite u Dubai u drugoj polovini decembra … Andrea niko ne bi ni primetio.

  5. potaknut ovim pročitah i Sofronija od pre skoro godinu dana na sličnu temu … a okrpi li neko Bregovića na istu temu kao Andrea?

    Mislim, Andre se SLAŽE sa izvesnim ugođajem da ne kažem okolinom, eto baš u Beču je nekako svoj na svome, al Brega … ne znam, samo znam da se nekolicina ljudi koje znam a koji su pretežno Poljaci ozbiljno pale na ono što on trenutno krade od svih pa i samog sebe, pogotovo posle nekoliko litara votke (što je njima, jelte, aperitiF)

    Pre koji mesec poludeh i ja pa mi se dopalo nešto što je on … ček nije on, SVI OKO NJEGA … izveo. Ne mislim na Andrea, on je samo mindless fun sa RTLa …

    1. Iako zaista postoje paralele između te dve pojave, pogotovo na planu uspešne prodaje biranoj ciljnoj grupi, ovde moram da se pobunim zbog jedne ključne razlike.

      Andre Rieu pokušava sebe da predstavi kao referentnog donosioca vaskolike umetnosti slušaocu, pritom ne birajući sredstva da onom ko ništa nije razumeo nametne osećaj da je razumeo sve; dakle, uz iluziju razumevanja prodaje i iluziju legitimiteta. Rieu arogantno laže da bi stigao tamo kuda je krenuo, znajući da ostarela aristokratija takođe stare Evrope neće imati nameru da se njime bavi, kad ga nije prihvatila ni akademska zajednica. Ostaje mali broj nas koji ga se gadimo naglas i armija kupaca njegove magle i sumaglice.

      Goran Bregović je postmoderni estradni radnik najvišeg nivoa. Zanemarićemo na čas njegovo rock’n’roll nasleđe, koje je našoj generaciji prva asocijacija. Na trenutak samo, zanemarićemo i dokazani plagijarizam na planu muzike, tekstova, pa i aranžmana (i usput mu skinuti kapu na veštom manevrisanju u tim vodama koje traje preko 40 godina — zajebao je i Arsena Lupena). On uvek ima izgovor u tome da taj “njegov” metod “pozajmljivanja” predstavlja osnovu postmodernizma (što je fakat), da njega tržište kanališe u smerovima koje uzima (što je, takođe fakat: “Doživjeti stotu”, sećaš se?) i da je svako dobrodošao da ga tuži ako misli da je preterao (što je učinio samo mali broj ljudi, a uspeo da privede kraju samo jedan — i njemu je trebalo deset godina da istera to). Može neko da ga mrzi zbog toga, voli zbog muzike, da ima ovo i ono mišljenje o njemu, ali Bregović zna da je dovoljno ćutati: ne postoje dobra i loša reputacija. Postoje samo velika i mala reputacija.

      Jedna stvar surovo odvaja Bregovića od Rieua: on svoje i “svoje” prodaje ogoljeno i bez namere da objasni svoj postupak – as is, što bi rekli stari Etrurci. Perverznost njegovih nastupa se ogleda samo u pobudi animalnih poriva koje zapadnjaci sa teškom mukom suzbijaju kad su kod kuće, pa onda istresaju po španskim i grčkim ostrvima za tri nedelje letovanja. A baš su takvi ciljna grupa Gorana Bregovića: on im daje mogućnost da barem dva sata slobodno divljaju usred Hamburga, Pariza, Helsinkija i Viljnusa i lepo im je zbog toga.

      Za to vreme, perverznost nastupa Andrea Rieua se sastoji u tolikoj količini “lepog” pod maskom “to tako treba” i “to je tako akademski”. Lepo je toliko da je verovatno moguće dobiti dijabetes od te slike. To tako treba kao što nam svima treba čir na dupetu. A akademski je… Brrrrr!

  6. E sad, poštovani poznavaoče ” kvalitetne muzike” neumotane u šareni papir kiča, želeo bih da kažem i ja neku reč o otvorenoj temi ( sa nekim zakašnjenjem).
    Klasična muzika odsvirana na poseban način svojstven gospodinu Andreu svakako ne bi trebala da se stavi u isti koš kao i muzika jednog prosecnog “autora” pod imeno Goran Bregović, iz jednog prostog razloga koji ima veze sa kradjom muzičke podloge. Andre Rieu je stvorijo jedan poseban stil i u klasičnu muziku uneo jednu lepu dozu himora dajući joj novi, poseban šmek kakav klasika ima u mnogo manjoj količini.
    I baš to spajanje “nespojivog” kao sto je ABBA i Bitlsi, a odmah zatim Strauss pa Joaquin Rodrigo daje poseban spoj koji ljudima nikada ne bi pao na pamet. I da, trebaju takvi koncerti da kostaju jer imaju vrednost mnogo vecu, nego vrednost koja je danas data svetski poznatim “muzičarima” za kojim svetska populacija “seče vene”, violina koju Adrea Rieou koristi u svojim izvebama je pre svega velika čast videti a kamo li odsvirati nešto na njoj, i po mom mišljenju on je jedan od ljudi koji zaslužuje da svira kompozicije na njoj. A sada bih Vam skrenuo pažnju da se kič ( u ovom slučaju muzički kič) vrlo lako primi u svetu i još brže zaboravlja, a muzika koju Andrea Rieu izvodi spada u svetsko BLAGO!!!! Vremenom u životu shvatamo da se muzka deli na kompozicije lakih tonova vrlo mizerne kompleksnosti i na muziku u koju je uloženo dosta truda koji u spoju sa osećajem za isto daje rezulatat koji treje desetinama pa cak i stotinama godina, i tako nešto naravno treba negovati i po potrebi oživljavati. Goran Bregovic recimo lepo uzme melodiju i potpiše je kao svoju, pa onda uzme stil ( Orkestar i Belo odelo ) koji je bio san Džonija Štulića i napravi bum, njegovi ritmovi su lagani prosti i za njih ne treba puno uključiti mozak da bi smo ih razimeli, jer tu nema ništa što treba da se razume.A Andre Rieu radi na oživljavanju remek dela koja su stvorena tokom istorije. To vam je recimo jedno najprostije poredjenje kiča sa pravom umetnošću . Polako čovek se uči dok je živ tako da verujem da ćete i vi nešto naučiti u svom životu.
    Veliki pozdrav

    1. Музика коју А. Рије (ам. Риу) изводи спада у светско благо по себи, не због његовог извођења. Јесте скупа али не због вредности него због вештине; опет, не због вештине у аранжирању или не знам каквог уметничког дојма, него због вештине да се то упакује и прода. Исто то су радили, пре њега, Реј Кониф и Валдо де лос Риос и још неки – ову двојицу сам запамтио исто као и њега, налазе ми се уклесани у списак за избегавање.

      Ако ћемо о обрадама класичне музике, Самураји знају неколицину који умеју то да раде како ваља, а не да рију. Може серија?

  7. Poštovani svršeni kritičaru

    Ovakvi komentatora možete pronaći na stotine na Balkanu, a riječ je uglavnom o ljudima koji su konzervatorije završili na prestižnim glazbenim akademijama pa magistrirali ili pak doktorirali te svoje glazbene sposobnosti doveli do“ savršenstva“.
    Dodatni problem je što nikada nisu uspjeli ozbiljniji koncert održati čak ni u Zemljoradničkim zadrugarskim domovima. Sretni su ako posao nađu u nekoj Srednjoj ili Osnovnoj školi da život provedu o glazbenom palamuđenju.
    Ovaj jadni kritičar je zahvaljujući internatu na trenutak pobjegao od riječi: kajdanka, notni stav, povisilica i snizilica itd.. koje svakodnevno ponavlja djeci u nekom od peti, šesti ili sedmi razreda.
    Tako da ga i razumijem koliko je utučen spoznajom da će ostati obični provincijski šupak Andrej svjetska glazbena zvijezda.
    Ovaj nazovimo ga ekspert za kič se toliko isprosipao da ga ne može sakupiti ni kombajn.
    Pričati o kiču a koristiti ga dok slažeš rečenice je neviđena bedastoća. Tako da ovaj „kritičar“ sam sebi mora priznati da je obična budala koji je beskorisno završavao glazbenu akademiju od koje danas ne može živjeti.
    Njegove kritičke sposobnosti su kolike i glazbene. Znači palanačke, nikakve. Može sretan biti ako završi sa svadbenim orkestrom da večer odsvira za 100 eura.
    Jadan je pisao o kiču, a garantiram da mu je život gori od kiča.

    1. Meni je veoma zanimljivo nešto što je, izgleda, postalo asimetrična društvena norma. Elem, svako se smatra dobrodošlim da udeljuje komplimente i pohvale, pri čemu se o kompetenciji hvalioca ne postavlja pitanje. No, kada neko uloži bilo kakav trag negativne kritike, brže-bolje se učini napad na njegovu kompetentnost da tu negativnu kritiku izrazi. Dakle, nemam pravo da o lošem lekaru govorim da je loš ako nisam završio medicinski fakultet; advokata ne smam ni dap ogledam mrko ako nemam master iz pravnih nauka, a minimalni uslov da majstora kiča nazovem majstorem kiča jeste da sam završio akademiju Juliard, i to cum laude.

      Zamislite samo situaciju u kojoj polaznik koncerta mora najpre da dokaže svoju kompetentnost da bi mogao da prisustvuje.

      To da sam ja palamudio u ovom tekstu – zbilja je neosporno. Jer jedini pravi način ophođenja prema dotičnom muzičaru jeste ignorisanje. Vreme koje sam posvetio razmišljanju o tome koje i šta Andre Rieu i potonjem pisanju tog teksta nije bilo malo, što ide meni na dušu.

      U međuvremenu, ne znam (i pogotovo, ne mogu da stvaram paušalne pretpostavke o osobi koju ne poznajem, kao što ste vi učinili u svom neuljudnom obraćanju) kakve to duševne bolove moj negativan stav prema dotičnom izaziva u vama, pa se odričete čestitih argumenata koji dokazuju da nisam u pravu, nego napadom na mene lično pokušavate upravo to da pokažete. Zaboga, pa takvim činom ne postižete ništa što bilo kome pomaže da u nekoj normalnoj raspravi sa vama sazna nešto što nije znao, te da kroz ta saznanja koriguje taj stav i, napokon, samog sebe ispravi. Vidite, ja bih voleo da je vaše obraćanje bilo takvo.

      Pre nego što podignete prst na moju poslednju opasku, napomenuću: da, ja sam sklon priznavanju svoje greške kad god je sam prepoznam ili mi neko ukaže na nju. I da, činio sam to, jer bio bi me stid da ne priznam kad sam pogrešio. Štaviše, postoje dokazi o tome na stranicama Suštine pasijansa. No, tri i po godine nakon pisanja ovog teksta, niko nije pokazao ništa što bi me makar malo pokolebalo da sam, može biti, ogrešio svoju savest spram savesti tog muzičara.

      1. Ponukana Vašim pisanjem upravo se spremam na koncert u Zg. Ja običan nepismeni i muzički neobrazovani gledalac želim tri sata da slušam ovaj kič. Neoprostivo ali eto oprostićete mi svako svoj novac troši gde želi. Bolje da ste u tekst stavili neke pjevaljke na koje se pali pola Balkana. Ili to ne smete. Pozdrav . Hvala . Uživaćemo na koncertu.

        1. Ma naravno, samo napred! Želim vam da uživate i da usput primite u sebe nešto od nepojmljive umetnosti kojom ćete biti obavijeni na tom koncertu.

          Meni je pak drago da vi očigledno razumete da je ta vaša retrogradna argumentacija izvedena malčice na mišiće: ne idete vi na taj koncert zbog mog pisanja, već to želite iz nekog drugog razloga, a moj tekst vas očigledno provocira.

          Rečju, vi ćete svoju želju ostvariti, a ja sam svoj cilj postigao. Da li ćete mi se javiti kad jednog dana najzad shvatite prevaru? Nekako nisam siguran u to, ali to nije ni bitno. Bitno je da vi sami dođete do nekog zaključka, pa koji god to zaključak bio.

          Što se tiče pjevaljki na koje se pali pola Balkana, imam da kažem samo toliko da ja pripadam drugoj polovini koja se njima ne bavi. Štaviše, ignorišem ih. Ali to ne isključuje mogućnost pisanja o tome, jer kao i u slučaju ovog zašećerenog violiniste, ja se zapravo ne bavim subjektima, već objektima. No, da ne raazvijam tezu: sapienti sat.

          A zašto bih se plašio da pišem o čemu želim, to vas baš nisam najbolje razumeo. Ja za svoje pisanje polažem račun samo svojoj savesti.

Komentari su onemogućeni.