Uz prevod Ajnštajnovih radova

Ne želim da samo uzmem pare i pobegnem. Ne želim, iako bi tako bilo najpametnije.
Negde oko ovogodišnjeg Sajma knjiga svetlost dana je dočekala knjiga Teorija relativnosti, zbirka naučnih, naučno-popularnih i esejističkih radova Alberta Ajnštajna. Knjigu je objavila Akademska knjiga iz Novog Sada, u ediciji Physis. Prevod sa nemačkog i engleskog obavili su pok. dr Božidar Aničin, dr Vukota Babović, Ljiljana Matić… i ja. Prikazati kompilaciju nije lako, pa taj posao ostavljam za kasnije. Ovom prilikom pričam o mojim prevodilačkim utiscima.

U neobičnoj sam poziciji: prvi put u životu sam prevodio, a prevodio sam misli najbriljantnijeg fizičara ikada rođenog. Voleo bih da ono što želim da kažem o prevođenju ima opšte značenje, a opet znam da je moje iskustvo i preusko i previsoko da bi apriori moglo da pomogne, recimo, prevodiocima trenutno-popularne ženske erotske literature. No, svejedno: nelopovska škola za prevodioce ne postoji, jer ne može da postoji. Stoga je svako iskustvo dragoceno, koliko god posebno bilo. A moje je bilo baš posebno.

Pre nego što se bacimo na moja zapažanja, želim da se zahvalim ekipi Pasijansa na pomoći koju mi je pružila tokom prevođenja. Služili su verno i bez roptanja i kao stručna teorijsko-praktična pomoć i kao rame za plakanje. Posebno, želim da zahvalim Komšiji jer njegovi uporni i lucidni komentari, koliko god ponekad bili naporni, zaista pomažu da se čovek trgne i pripazi šta govori i piše. Hvala, narode! Smile

Šta sve ne činimo zbog ljubavi

Crni, bakelitni telefon, od onih kakvi se više ne prave, ćutao je. Gledam ja u njega, nem gleda on u mene, kao da smo stranci. Osećao sam kako mi se nervoza pojačava, trzao sam se na svaki šum, pokušavao da prekratim to mučno iščekivanje na milion načina…

U takvim situacijama ništa ne pomaže, a najvažnije je da ne proradi crvić sumnje. Onaj što zna neprimetno da se uvuče u tebe, pa kad krene da rovari iznutra razbije te u paramparčad za kratko vreme. Pa, ti se posle sastavi, ako možeš. In love

Bakelitko se, napokon, oglasio. Skočio sam kao oparen, srce mi je lupalo kao ludo i bubnjalo mi je u ušima, a noge su me izdavale dok sam dizao slušalicu. B. je cvrkutala sa druge strane žice… Call me

Blade Runner u akvarelu!

Ima već tri dana otkad sam otkrio ovo čudo, ali i dalje ne znam šta da mislim o tome. Da li čovek oseća kompulsivni nagon za radom ili je genije, ja ovog časa ne mogu da kažem.

Evo o čemu je reč.

Da, dobro vidite: polučasovna verzija filma Blade Runner (1982), jednog od najznačajnijih u žanru naučne fantastike, rekonstruisana posredstvom 12.597 minijaturnih akvarela složenih u niz koji čini animirani zapis.

Presudite sami.… Nastavite sa čitanjem >>