Ekstremofili među nama

Postoji jedna stara reč: rodoljublje. Priznajte da je odavno niste čuli.

Dnevni list Politika je u Kulturnom dodatku za subotu, 23. novembra 2013. objavio divan tekst dr Vladimira Glišina o živim bićima koja sasvim uspešno funkcionišu pod (sa naše tačke gledišta) neverovatnim uslovima. Dr Glišin, ponosni nosilac Zdravog Razuma, sa setnom svesnošću da – na žalost – neće još dugo biti, čitaocima predstavlja fascinantan svet bića (od bakterija pa čak i do insekata) koje vole temperature i iznad 120 stepeni celzijusa, izuzetno veliki pritisak, ogromnu slanoću okoline, veliku baznost ili kiselost sredine, pa i stanja bez praktično imalo hrane ili vode.

Vodeni međed uživa okružem mahovinom

Najefektniji su ipak poliekstremofili, organizmi koji su u stanju da prežive čak i u uslovima koji predstavljaju razne kombinacije navedenih, ljudskom iskustvu preopasnih, situacija. Nama (možda) najčudniji primer poliekstremofila predstavljaju tardigrade, poznate i kao vodeni međedi ili mahovinasti prasići, kakvih smo, od 1773. godine kada su prvi put primećene, pronašli preko hiljadu vrsta. To su fantastična vodena bića veličine oko jednog milimetra – dakle ne uboge prokariote, već punokrvne eukariote – sposobna da izdrže temperature od svemirskih (par kelvina) do ključanja vode (stotinu stepeni celzijusa), pritiske i šest puta veće od teških okeanskih dubina, radijacione doze stotinama puta veće od smrtonosnih po čoveka. Bez problema izdržavaju vakuum, a bez hrane i vode mogu duže od deset godina.

Osnovni razlog za frapantnu izdržljivost tardigrada leži u mogućnosti da vrše popravke sopstvene DNK. Takve pojave su nama veoma zanimljive, jer je kvarenje funkcija elemenata ćelije osnovni razlog mnogih ljudskih boleština. Takođe, tardigrade predstavljaju živi dokaz mogućnosti panspermije, galaktičkog rasejavanja i širenja života. Organizmi poliekstremofilnog tipa mogu bez problema preživeti eksploziju supernove i nošeni inercijom (uz dosta sreće) dokotrljati se do nove planete na kojoj se vraćaju redovnim aktivnostima, seksu i ishrani (odnosno, u prevodu na vojvođanski, ishrani i Uprošćeni prikaz ćelije, početak priče o abiogeneziseksu). Ova mogućnost daje i novu dimenziju mladoj biološkoj disciplini, teoriji abiogeneze, koja se bavi istraživanjem nastanka organskog života od neorganskih elemenata, jer otvara prostor da se ispostavi da se na Zemlji nije mogao stvoriti život kakav poznajemo, već da je život na Zemlju stigao spolja.

Što se Homo Sapiensa tiče, najekstremnije uslove koje ljudsko telo trpi primaju na sebe astronauti: velika ubrzanja pri letu ka svemiru i pri povratku nazad na Zemlju, kao i potpuno odsustvo gravitacije. Iako je prividno neobično da čovek, posle tolikih godina evolucije u gravitacionom polju, uopšte može bez gravitacije, upravo uspešno postojanje Međunarodne svemirske stanice ukazuje na naše vodene, arhimedovske korene. Mi, sa tačke gledišta preživljavanja, nismo ekstremofilna bića – čak i najzimogrižljivija tardigrada se smeje u lice igmanskim mrazevima kojih se užasavamo.

Na višem, kulturološkom nivou – jer mi nismo bića određena pukim preživljavanjem tela, već nam je u najmanju ruku jednako važno i stanje duha – prateći disjunktivne biološke opise određenih životinjskih klasa, možemo uvesti pojam homoekstremofila, čoveka sposobnog da postoji u uslovima dramatičnog smanjenja, pa čak i potpunog odsustva, zdravog razuma. I više od pukog postojanja: homoekstremofili se potpuno ugodno Praktična homoekstremofilnost: nekima je ovo super, a nekima smešno. Zapravo je bolesno. osećaju u sumanutim okruženjima, i čine sve što je u njihovoj moći da eliminišu bilo kakvu ideju o razumnom. Dok tardigrade, suočene sa ekstremnim, popravljaju sebe pokušavajući da prežive, homoekstremofili prepravljaju, ili uništavaju, sve što im se nađe na putu – pojedince, civilizacijsku etiku, istoriju i sadašnjost, a time i budućnost.

Sigurno si i ti, poštovani čitaoče, bio suočen sa činjenicama koje stižu sa one strane Razuma. Tetovaže zločinaca, državni praznik na snazi u dve trećine države, fudbaler koji je oduvek želeo da pozdravlja ustaškim pozdravom, visoko podignuta tri prsta „bez ikakvog značenja“, Zvonko Bogdan propagator ustaštva, sveštenik na grobu pomagača izvršenja Kragujevačkog oktobra, napad na uništenu porodicu, da nabrojim njih tek nekoliko koje mi prve padaju na pamet. Ukratko: živimo nepristojnost kao lažni etalon slobode (dođavola, osećam – eto, dokle smo stigli – da ovo moram da objasnim: nije slobodno, već je odvratno nepristojno, sahranjivati žive ljude). Sve navedene priče, jedva vrh ledenog brega ludila, deo su stvarnog kulturnog prostora u kome živimo. To su ekstremni uslovi koje ne može svako da izdrži, to su fundamentalni razlozi za stalno postojanje dileme o bežaniji iz zemlje.

Dosadno je očigledno da je naš kulturni i etički prostor ekstremizovan sistematskom akcijom grupe ološa – Amfilohija, Bećkovića, Podlipovskog, Koštunice, Tijanića, Tadića, Dinkića, Dačića, Dragojevića, HDZ, Dodika, NSFM, raznih NVO (ovde se lista nikako ne završava) – sa bednim ciljem ostvareHomoekstremofil u akciji: Happiness is a worm gun & pockets full of money.nja sopstvene finansijske sigurnosti. Civilizacijski etički sistem milenijumima je peglan metodom pokušaja i grešaka. Ne smemo, sebe radi, negirati činjenice po kojima: svako ko se bori na strani okupatora jeste izdajnik; treba braniti slabijeg, a pogotovo kada je u teškoj manjini; ne tražimo istinu u rečima nekoga ko je četiri godine proveo u šumi, bio zarobljen i maltretiran, pa govorio součen sa smrtnom kaznom; moramo sačekati par generacija pre nego što biko koga proglasimo umetnikom; hiperinflacija jeste kontrolisana pljačka; jeste krivično delo podići kredit za stan pa dati ostavku, a onda kupiti i kola; i tako dalje, i tako dalje. To je civilizacijski etički sistem, za koji svi želimo da bude uz nas u slučaju da nam se nešto desi, koji želimo za svoju decu, u koji imamo poverenje kada se zatvorimo u kupatilo i pogledamo u ogledalo. Taj civilizacijski etički sistem kod nas je uništen.

Homoekstremofili su izpuzali iz svojih malih, opskurnih, memljivih stančića, crkava i foruma, i zauzeli busije. Decenijama su morali da trpe likovne i vajarske obrazovne emisije u školskom programu, tupo gledajući u ekran, ne razumevajući nijednu reč, nervozno čekajući da ih kultura mimoiđe i dođe praznoglava zabava – i dočekali su. Sa radošću su prihvatili ponuđeni kafanski sto kao centar kulture, za njega zaseli, počupali duboke civilizacijske istine i zasejali svoje pitke laži. Postalo je nejasno ko je bio okupator, a ko njegova desna ruka u Drugom svetskom ratu. Postalo je neočigledno da nasilje hrani nasilje. Postalo je prirodno da mizogoni patrijarh Pavle bude svetac. Postalo je normalno da je Mileva Marić tvorac teorije relativnosti, Ajnštajn religiozni lopov, a Nikola Tesla naučnik. Postalo je nesumnjivo da GMO izaziva rak. Bez ijednog argumenta, bez dijaloga, bez drugog pravila do zakona sile homoekstremofilne većine koja, gledajući na svet tupim očima krda, ne vidi da je iskorišćena, pokradena, šuplja da zveči – da su je ojadili oni koji su joj omogućili da se čuje. Da su joj sve iz džepova uzeli, a za uzvrat dali kineski megafon.

A od kuma homoekstremofilu...

Kada se iz Rožaja skrene desno ka Kosovu, put se iz brda oštrom krivinom spušta u dolinu, u selo Radavac. Odatle se pravo nastavlja ka Peći, a desno ka izvoru Belog Drima. Na toj raskrsnici nekada je postojala jedna kuća. Ljudska kuća. Nje više nema, uništile su je kosovske snage kada su se srpske specijalne jedinice povukle pred intervencijom NATO. To je bila moja kuća, i nikome izuzev sebi ne dozvoljavam da govori istinu o njoj. A istina je: Srbija je, u moje ime, ubijala svoje građane Albance, i palile njihove kuće. I istina je: luda je sreća da je osvetu istrpela kuća, da nije ubijen niko moj. Ali nestanak te kuće me boli skoro kao da je čovek u pitanju. Tamo su se rodili moja majka i moj ujak. Tamo sam se igrao. Jeo neljuštene mlade šargarepe. Pio vodu reke. Tamo sam bio srećan. Ko je takva sećanja, mamu mu jebem, oduzeo mom detetu? Odgovor je samo jedan: oni koji srećna sećanja nikada nisu imali, oni koji su celog života sopstvenom srećom samo tuđu nesreću smatrali.

Homoekstremofili u Srbiji su obuzeti idejom opšte zavere protiv Srba. U Hrvatskoj ubijaju Srbe, Kosovo su nam oteli, Republika Srpska se, bogu hvala, drži. Oni ne žele da znaju ko su, recimo, Dragan Milenković Šišarka, Zoran Nikolić Honda, Nenad Jovanović ili Zoran Stanković Cecko. Pa evo, da kažem: oni su neki od zločinaca iz srpskih redova. Nabrojani monstrumi jesu pravili lampe od ljudskih, albanskih glava. Oni su mali deo naših razloga za postojanje pitanja Mamu mu jebem, ko je prvi počeo.

Strava Srebrenice, iznad reči, iznad misli...

To pitanje nema odgovora. A tamo gde na pitanja odgovora nema, počinje ili haos ili država. Šta će od ta dva biti, naša je odluka. Jer prokleta je bećkovićska laž da ako rehabilitujemo Dražu, onda ubijamo ideologiju. Ne! Rehabilitacijom Draže jedino što činimo jeste oslobađanje Izdaje. Svaku ideologiju, svako ludilo uvek i svuda cilizacijski uništavamo jedino slepom pravdom, nezavisnim sudovima. Državom. I zato, homoekstremofili, da odgovorim na pitanje koje vam se sada mota po glavi, zato u ovom tekstu nema fotografije Jasenovca. Jer kada države nema, ludilo vlada. A svako od nas može – i mora! – da se nosi isključivo sa sopstvenim ludilom. Sa ludilom iz svojih redova.

Ne mogu bolje formulisati situaciju nego što je to, na primeru Hrvatske, učinio Boris Dežulović: izuzetno je jednostavno uhapsiti trideset hiljada ljudi. Samo treba proglasiti NDH, i za dan će biti učinjeno. U dlaku je ista stvar u Srbiji: navijačka, homoekstremofilna tiranija može se koliko sutra okončati proglašavanjem Srbije za pravoslavnu džamahiriju. Zapravo, kada sam počinjao da ovo pišem, želeo sam da podržim ideju o novim kragujevačkim crkvama, da predložim još više krstova, i u gradu i na prilaznim saobrajćanicama. Time bismo odmah rešili problem Verka Stevanovića, njegovog ordenja i kragujevačkih crkava. Pošto nam je Kosovo oduzeto na pravdi boga, a da nikakve krivice u nama nema, hteo sam da pokrenem inicijativu da Kragujevac Homoekstremofilni fanatizam: Kameni cvet, i uz njega crkvapromeni ime u Novi Kosmet. Da upravo na tom mestu, nad kostima stradalih uz suštinsku pomoć kolaboracionističke srpske ruke, konačno ubijemo Zdrav Razum, koji smo već načeli trpajući crkvu na jedino mesto koje religije ne smeju da uzurpiraju: uz prkno pobijenih Cigana, civilizacijskih nosilaca ideje suštinske slobode; i bacajući u smeće bistu Cane Babović, moje prezimenjakinje, time i bukvalno bacili u smeće ideju slobode. A onda sam shvatio da ako to učinim, i sam postajem homoekstremofil, što je već postao dobar deo mislećeg Kragujevca i Srbije, koji ćutke, bez reči otpora, uz ironiju i odmahivanje rukom, proživljava ubistvo jednog, nekada hrabrog grada.

I zato pitam: pravoslavna džamahirija, da li to želite? Da li ste zaista sigurni da baš to želite, homoekstremofilna ruljo ušuškana u tople stanove sa centralnim grejanjem, bezbedno sakrivena iza monitora, dok frižideri, mašine za veš i usisivači rade iz sve snage? Post počinje za par dana, pogledajte, ne brvno, već šumu u sopstvenim očima.

Dr Glišin, govoreći o nastanku života, završava svoj tekst sledećim rečima:

Voleo bih da sam imao tu privilegiju da kao svedok predočim čitaocima ovo najinteresantnije, najvažnije otkriće u celokupnoj istoriji čovečanstva. Nije mi se dalo!

Mi još uvek imamo šansu da budemo svedoci stvaranja autentične, sa civilizacijom i Zdravim Razumom umirene, države Srbije. Ne smemo se predati!

2 komentara na temu “Ekstremofili među nama”

  1. Koliko te plaćaju da pričaš te gluposti o Kosovu. Nisi ni prvi ni jedini koji je bio dole i koji zna šta se dešavalo, i kako i zašto se menjala demogafska slika teritorije u poslednjih 100 godina.

  2. Plaćaju me taman koliko i tebe da prejudiciraš. I eto, lepo se izrazgovarasmo.

Komentari su onemogućeni.