Vreme smrti, vreme istine

smrt, potpuni prestanak životnih procesa koji se, najzad, dešava svim živim organizmima. Stanje ljudske smrti je oduvek bilo zamagljeno misterijom i sujeverjem, pa njeno precizno određenje ostaje kontroverzno, razlikujući se u zavisnosti od kulturnih i pravnih sistema. Encyclopedia Britannica, internet izdanje.

istina, u metafizici i filozofiji jezika, osobina rečenica, tvrdnji, verovanja, misli, ili predloga izrečenih, u svakodnevnim raspravama, tako da odgovaraju činjenicama ili da ustanove činjenično stanje. Encyclopedia Britannica, internet izdanje.

Prvi rimski car, AvgustOd starih nam je Latina ostanula izreka De mortibus nihil nisi bene, koja se obično prevodi O mrtvima sve najbolje, a zapravo znači O mrtvima ništa sem dobro. Ova izreka implicira da se o ljudima posle njihove smrti uvek ima šta loše reći. I to je u stvarnom svetu tačno. Uvek će se naći neko, pa makar gonjen pizmom, ko će imati i umeti da baci kamen; u krajnjem slučaju naći će se već kukavica koja će o pokojniku izreći stvari koje za njegovog života nije smela. Ova nas izreka, u smrti, sve izjednačava. Dobre i loše, grešne i bezgrešne, velike i male.

Neobuzdani glas ateizma: VolterSa druge strane, strahoviti filozof ateizma Volter je upozorio: o mrtvima imamo govoriti istinu, čime nam skreće pažnju da govoriti dobro i/ili loše, samo po sebi, ne znači i govoriti istinu. Vidimo da Volter odbija poslovičnu lukavost starih Latina, a od nas preživelih traži da (se u tom trenutku) ne lažemo, jer ako smo na laž u svakodnevnim odnosima možda i prinuđeni, sigurno je nepotrebna u odnosima sa onima kojih više nikada neće biti. Volterov stav ne očekuje od biografije preminulog baš ništa, ni dobro ni loše, već očekivanja svaljuje na pleća govornika: ko je umro umro je, sada je na nama da govorimo šta i kako jeste bilo. Ovo upozorenje nas u smrti upravo diferencira: velike pamtimo, male zaboravljamo. Veliki ostaju, mali nestaju.

A sa treće strane, po Kolakovskom, Metafizika je jedna, nema ih dve, i ta Jednost reflektuje našu zapitanost o večnosti učeći nas da sudovi Dobra i Zla ne zavise, bar ne presudno, od crne rupe fizičkog iščeznuća. Moralne zabrane povodom smrti, koje koriste rigidne sudove i teške reči nastaju tek apsolutizacijom trenutka smrti.

Ali, učenje o diskontinuitetu života i smrti sad je jedan prevaziđen kulturni model. Živi i mrtvi zajedno oblikuju naše stavove. Delo oživljava mrtve, a žive umrtvljuje, oduzima im pravo glasa. Ono što najgore učini, žigoše čovekovu moralnu dimenziju. Ono što najbolje smisli, osvetljava kreativnu dimenziju čoveka. Ovi rasponi ljudske višedimenzionalnosti podvlače bedu koncepta oproštaja grehova. Tu nema prostora za empatiju i sažaljenje.

Zbog ovoga jasno je, recimo, da smrt kao (pred)uslov rehabilitacije Draže Mihailovića predstavlja par excellence budalaštinu koju jedino pravnici mogu da brane. Ali nikako i da odbrane, jer je nabavka oružja od okupatora (a što je možda i najmanje loše od svega što je Mihailović učinio) a priori izdaja, bio njen počinilac živ ili mrtav u trenutku kada se o takvom činu donosi sud, pa zahtev za Dražinom smrću kao preduslovu mogućnosti njegove pravne nevinosti predstavlja uvredu zdravog razuma. No, o tome neki drugi put. Ovde smo ipak drugačijim povodom.

U kratkom vremenu stanje ljudske smrti su dosegle tri ličnosti koje su, svaka na svoj način, ostavile trag u našem društvu. Hronoški, to su: Jovanka Broz, Aleksandar Tijanić i Srđa Popović. Ovo troje ljudi, koliko god bili različiti, dele jednu istu osobinu: nesalomivost.

Jovanka Broz je bila pravi prvoborac reda veličine Nade Naumović (čije je ime do te mere simbolično da prosto zaustavlja dah); čovek čelične volje, nesalomiva u zavetu ćutanja čak i u danima kada je mogla samo jednim intervjuom da zaustavi bedu koju je morala da zove život.

Aleksandar Tijanić je svojevremeno izjavio: “Ako Zoran Đinđić preživi, Srbija neće”, i tu se završava bilo kakva priča o toj moralnoj spodobi.

Mediji - ko nudi više?I o Jovanki i o Tijaniću mediji su izveštavali iscrpno, sa puno detalja i pažnje o dobrom. Konačno, oboje su im bili, svako na svoj način, pristojni izvori: Jovankina prošlost i Tijanićeva narav davali su dovoljno da se medijska mašinerija snabde odličnim materijalom za jedinu stvar za koju su naši mediji sposobni: prežvakavanje. Jer naši mediji (čast izuzecima) nemaju stav; oni su hrpa prodanih duša. Naši mediji su ključni deo pozitivne povratne sprege koja stoji u srcu primitivizma našeg društva: pisati o onome što narod želi da pročita obavezno vodi tome da narod samo o tome i želi da čita. I baš tu leže razlozi za upadljivo odsustvo vesti o smrti Srđe Popovića (činjenica da je, od nabrojanih, samo Srđa imao akademsko obrazovanje ove razloge upravo pojačava). Nalazimo samo podatke iz biografije, formalne i šuplje pohvalne reči njegovom radu, a tek ponegde i njegove tekstove.

Srđa Popović. Čovek.

Srđa Popović je bio neuništivi borac za ljudska prava. Svako dobro koje sada smatrate za normalno, upravo je Srđa nekada, i za sve nas, zahtevao. Nikada ga nisam slušao uživo (pošto je bio advokat, to je možda i dobro), ali sam čitao njegove tekstove – u neumoljivoj logici izlivene dokaze da ništa na ovom svetu nije tako snažno kao nezavisan, nepotkupljen zdrav razum.

Darvin je, u Putovanju brodom Bigl, pisao: da bi ideja Republike uspela, neophodno je imati bar pedeset Nesalomivih. Rekao je, ali nije mislio na nesalomive u sili tipa Tijanića, nećkala sa kojima nema rasprave; i nije mislio na nesalomive u biografiji tipa Jovanke, kojima ni zatvor ni vreme ne mogu ništa. Da bi u vlasti sedeli legitimni ljudi, moramo imati legitimnu državu; da bismo stvorili legitimnu državu, moramo imati legitimne ljude. Njih ili imamo ili nemamo.

Jednog od takvih, Srđu Popovića, više nemamo. No, neka mediokriteti ne trljaju zadovoljno ruke: Srđa Popović je bio i ostaće ogledalo u kojem će svi sledeći ljudi moći da provere da li su dostojni da govore u ime zdravog razuma, u ime prava slobode i slobode prava – u ime svih nas.

Poslednji pozdrav

3 komentara na temu “Vreme smrti, vreme istine”

  1. Hvala na sjajnom tekstu, još jednom i nikad dovoljnom podsećanju na to šta je bio Srđa Popović, koga nisam nažalost nikad upoznao, ali čije delo i stavove sam cenio sa divljenjem, a pogled na život i smrt, pravo i pravdu, sam usvojio, nadam se, zauvek.
    Ne bih da ispadnem patetičan, ali je on (za mene) predstavljao moralnu, intelektualnu i etičku vertikalu i visinu nedostižnu i retku, za početak, na ovim prostorima, ali mislim da je to nebitno, jer je bio čovek, kada je čovekom trebalo biti, ali u najboljem smislu, onda, kada su svi bili zveri.
    Za mene nikakvog poređenja nema niti može biti između, pre svega, Tijanića i Popovića. Naravno, lepo je Žarko rekao, odnos prema ova dva čoveka, društva i države, sve govori o nama, kao raniji odnos prema drugim ljudima, Konstantinoviću, recimo.
    Premalo je takvih kao Srđa Popović i u svetu i u našem okruženju, gde je potrebniji, a moram priznati da je čak i oko mene premalo ljudi, da ga otužimo zajedno, pa stoga i nešto duži komentar.
    Hvala M. Baboviću.

Komentari su onemogućeni.