Klasika (prava)

Muzičari su kao i svi mi, živi ljudi. Sa svim vrlinama i slabostima. Samo, za razliku od nas koji smo voajeri, oni svoj život pretoče u posao od koga žive. U više ili manje uspešne pesme. Zato je jedan od najvećih problema kada treba pisati o njima kako ih tumačiti, pronaći pravi kontekst. Jer bez njega, tumačenje je proizvoljno. Svodi se na sopstveni, lični doživljaj. A to može itekako da zavara čoveka…

[EDIT: snimak je zamenjen; matični je izbrisan.]

Poseban slučaj su autori koji su pesnici, pa vožnja kroz njihove stihove i stilske figure predstavlja pravo mučenje i svojevrsnu avanturu. Da ne pominjemo pretpostavku perfektnog vladanja jezikom autora i maternjim jezikom.

Prevod i prepev nisu iste reči! Pointing up

Zato mi ne pada na pamet da se bavim analizom pesme, samo uživam. Autor je Bob Dylan, nemam ja tu šta da tražim. Sarcastic smile

Današnji klip je prava egzibicija: pesma koju je, pola godine posle objavljivanja originalne verzije, proslavio Hendrix i dao joj definitivni oblik. Meni se dopada i neobična verzija grupe Tom Landa & The Paperboys. A naslušao sam se i mnogih drugih, manje ubedljivih… Thinking smile

Steve Hackett se dosta pominjao na ovom mestu, a John Wetton malo manje, uposlite Tražilicu pa pronjuškajte po objavljenim tekstovima. Sa Hackettom sam razgovarao pre par godina, obećao je da će da svira u Beogradu. Sa Wettonom (još) nisam. Nerd smile

Budimo strpljivi, desiće se i to. Winking smile

 

P.S. Da vam skratim muku: crvena gitara, vrele usne & par sisa pripadaju Amandi Lehmann, pomoćnoj gitari Hackettovog pratećeg benda. Send a kiss