Muzici za ljubav…

…i za šlagvort jurenja sa policijom noću po parkovima.

Pomenuh juče svoju svirku i nekakvo svoje “buđenje”. No, beše faza pre toga, onda kada je l’art pour l’art pristup bio omiljen u jednoj ovećoj gomili, da ne kažem hordi hipika u kojoj je bilo gitara, zvečki, kongi i tarabuka… E, onda smo znali satima da sviramo na neku temu, bez ikakve namere da od toga stvorimo neku prepoznatljivu (ama, ni pamtljivu) strukturu. Prosto, uživali smo što nam se može da sviramo i pevamo, pod uslovom da se to tandrkanje i zavijanje moglo nazivati sviranjem i pevanjem.

Iz naše perspektive, to je zvučalo nalik ovome.

Ovaj snimak je čisto zlato!

Hipi-zamah na Ostrvu je potrajao još godinu-dve nakon što je iznenada umro u Americi neposredno posle festivala Woodstock (1969). Zauzimao je razne oblike, a u muzici su postojale tri glavne struje, prilično slične po onome kako su zvučale u ovakvim sesijama, ali prilično različite kada je reč o poreklu te muzike. Jedna struja su oni derivati brit-folk muzike čiju okosnicu su činile grupe kao što su Steeleye Span, Fairport Convention i Pentangle. Drugu struju su činili razni povremeni ispadi kanteberijske scene; zarad zdrave pameti, danas nećemo pominjati nikog iz te družine (kad kupimo zaštitnu opremu, onda ćemo otvoriti to poglavlje). Treća struja nas danas zanima: to je ona koja je bila derivat sirovih rock formi, bilo kao preteča (npr. prelazak folkoida Tyrannosaurus Rex u pravu električnu grupu T. Rex, značajne prangijaše), bilo kao povremena izvedenica, kao što je slučaj sa blues-rock grupom Humble Pie.

Steve Marriott, rodonačelnik grupe Humble Pie, verovatno je još kao mali ošinut mokrom čarapom, pa ostao šašav do kraja svog kratkog veka. Stvarao je nešto od najinspirativnije i, iz ugla probirljivog britanskog tržišta, najoriginalnije muzike tog doba. Jednom ćemo detaljnije ispričati priču o tom čoveku, jer on to svakako zaslužuje: neka zasad ostane ovaj video-snimak kao beleška o jednom namernom iskakanju iz kolotečine. Pored njega sedi mlađahni Peter Frampton: na ovom snimku, tek mu je 19 godina.

Nemam šta veliko da vam pričam o ovoj stvari, jer i nema šta veliko da se kaže. Recept je prilično jednostavan: ekipa se uradi nekom hemijom°, neko povede neku temu, a ostatak ekipe krene da se kači, jedan po jedan, po nahođenju i raspoloženju, prateći ili vodeći u nekim trenucima. Tema može da evoluira, dinamika može da se menja, nikad niko ne zna šta će ispasti, a završetak obično priredi onaj ko je i poveo taj krug, pod uslovom da je još uvek tu (nije otišao ili zaspao – a bilo je i toga). Steve Marriott očigledno nije mario mnogo za strukturu: prepuštao je ekipi da za njegov račun razradi frazu koju im je dao, a onda je padao u sevdah…

Kod pametnih ljudi, u takvim muzičkim brainstorming sesijama uvek ostaje uključen magnetofon, pa se uhvati neka zgodna ideja, ako se uopšte zadesi, i kasnije se razrađuje. Kod moje ekipe nije bilo takve prakse, mada smo ponekad uspevali da upamtimo neke upečatljive fraze i vraćali ih u fokus u sličnim ili drugim prilikama.

Voleo sam takve sesije. Danas ne znam da li bi bilo ikog ko bi to hteo da radi ponovo. Nemaju ljudi vremena… Mada nije jasno za šta bi i imali vremena uopšte. Meni više od toga ne bi ni trebalo.

 

________
° Izbor moje družine je bio alkohol. Da li baš zbog svirke, da li zbog predrasuda, ljudi mi ni danas ne veruju da nikad u životu nisam dunuo vutru, a to je notorni fakat.