Come in here, dear boy, have a cigar.
You’re gonna go far, you’re gonna fly high.
You’re never gonna die, you’re gonna make it, if you try.
They’re gonna love you.
Zamislite kako može da izgleda kad neko klincu od nepunih jedanaest godina saspe u glavu muziku koju ni iskusni ne mogu da razumeju iz prve. A kada je to nešto toliko rastegljivo kao u ovom slučaju, to je već pomalo opasno. Bio sam dete koje ne razume tekst jer još ne zna engleski dovoljno, ne razume strukturu albuma i, pogotovo, ne razume koje sad pa taj Roy Harper i koji andrak su ga pustili da peva tu pesmu na početku druge strane…
Well I’ve always had a deep respect, and I mean that most sincerely.
The band is just fantastic, that is really what I think.
Oh by the way, which one’s Pink?
Album Wish You Were Here (1975) je imao neverovatno nezahvalan zadatak da potvrdi vrednosti grupe Pink Floyd nakon što je već pružila album koji je nemoguće dostići. Mnoge grupe su polomile i zube i kičmu u takvim pokušajima, ali The Dark Side of the Moon (1973) je izgleda ipak “dozvolio” svojim tvorcima da nastave sa kreativnim zamahom. Uspešno savladavanje te “prepreke očekivanja” je konačno ustoličilo Pink Floyd na vrhu. A danas ima ljudi koji sasvim ozbiljno biraju Wish You Were Here kao najvažniji u tom prelomnom profilisanju grupe u muzičkoj industriji i u rock’n’roll istoriji.
And did we tell you the name of the game, boy?
We call it Riding the Gravy Train.
Mogu ja sad da pričam kako sam uživao tog leta 1976, kad sam kod druga prvi put čuo album Wish You Were Here. Zapravo, bio sam zbunjen uzduž i popreko. A stvar koja me je najviše žuljala na albumu, koju pogotovo nisam kapirao zato što nisam znao ništa o suštini rada grupe Pink Floyd, bila je “Have a Cigar“, prema kojoj sam imao ambivalentan stav zbog tog pevača…
We’re just knocked out! We heard about the sell-out.
You gotta get an album out, you owe it to the people.
We’re so happy we can hardly count.
Ej bre, otkud sam znao da je Roy Harper čovek koji je svojim prisustvom, radom i harizmom toliko uticao na britansku scenu da su čak i Led Zeppelin pred njim skinuli šešir… Prošle su godine dok nisam raščivijao ko kosi, a ko vodu nosi. Glavni atribut koji je među muzičarima stajao uz ime Roya Harpera beše poštovanje. A šta je to Harper radio u susednom studiju u Abbey Roadu u isto vreme kad je i Pink Floyd brusio svoj deveti album, ispričaćemo drugom prigodom. Nestrpljive upućujem ovde.
Everybody else is just green, have you seen the chart?
It’s a hell of a start, it could be made into a monster
if we all pull together as a team.
Roy Harper je čovek koji je preživeo nedaće iako ga je javnost živog već oplakala, i to u nekoliko navrata. Njegova žilavost nije samo deklarativna: album Man and Myth, koji je objavljen krajem septembra 2013, njegov je 22. studijski po redu. Preslušao sam ga i mogu vam reći da je na tragu najboljih Harperovih dela… Uh, čekaj malo… Pričam gluposti: album je fenomenalan. U međuvremenu, nakalemili su neke optužbe protiv njega za neke navodne incidente seksualne prirode sa maloletnicama… I to pre skoro 40 godina; baš u vreme snimanja sa Pink Floydom. Pretres i suđenje su zakazani za proleće, odnosno jesen 2014.
And did we tell you the name of the game, boy?
We call it Riding the Gravy Train.