Zaljubljene budale (ista meta, isto odstojanje)

Priznajem, dragi moji, ovo je inicirano poslednjim prošlogodišnjim prilogom u rubrici “Muzika za popodne”, kada je Zoća Peacock turio fenomenalnu pesmu Joea Elyja. Međutim, kako sam ugledao naslov, tren pre nego što ću saznati o čemu je zaista reč, asocijacija mi je otišla u drugom smeru. I tako, ni kriv ni dužan, Joe Ely je morao da se na volšebni način pretvori u imenjaka iz sasvim drugačijeg muzičkog backgrounda – ne baš sa “suprotne strane” muzičke palete (šta god ko zamislio pod tom paušalnom kvalifikacijom), ali svakako sa drugog koloseka koji dolazi iz nekih drugih smerova i vodi ko zna kuda…

Isto je samo to da je stvar neverovatno dobra i da je reč o živom snimku. Ah da – isto je i to da udara na potpuno isto mesto:

Fools in love they think they’re heroes
’cause they get to feel no pain
I say fools in love are zeros
I should know, I should know
Because this fool’s in love again

Predlažem vam glasno slušanje na opremi koja ne štedi bas-registar. Jer sledi jedna veoma vredna solo-partija na bas-gitari, nešto što ne možete čuti svaki dan.

Neka sluša ko ima uši. Neka čuje ko ima dušu.

Joe Jackson je Englez koga nikad nisam uspevao da doživim kao Ostvljanina. Može biti da je to zato što je njegovo remek-delo, po nekima i magnum opus, Night and Day (1982) jedna veoma američka ploča – jer kao takva je i zamišljena, producirana i plasirana svetu. A kad se neki prvi utisak ustvrdla u mozak kao ta ploča meni, ne vrede nikakve činjenice.

Look Sharp! (1979), remek-delo muzike. A omot: ništa manje vredan poštovanja!Međutim, matični album ove fenomenalne numere je Look Sharp! (1979), jedan od najboljih diskografskih prvenaca u istoriji popularne muzike. Taj album baš ovih dana puni celih 35 godina od objavljivanja. Duge su to godine, ali album i dalje pleni perfektnim stilom, zvukom i sadržajem koji je itekako izdržao zub vremena.

I da ne zaboravim, jer ja to moram da pomenem: omot te ploče je jedna od deset najboljih fotografija koje sam ikad video u dimenzijama 12×12 inča.

Ova verzija pesme “Fools in Love” potiče sa sjajnog živog albuma Live 1980/86, objavljenog 1988. Za razliku od studijskog originala, gde bazu predstavlja splet reggae fraza, a solo je odsviran na akustičnom klaviru (potpuno šašav aranžman! majstorski!), u live verziji tempo je usporen, a atmosfera svedena na valjajući hod beskonačno duge i spore teretne železničke kompozicije kojoj treba dvadeset kilometara da se zaustavi. Solista na basu se zove Graham Maby i snima i nastupa sa Jacksonom tokom cele njegove karijere.

I odmah ću vam reći kako jeste: taj solo na basu je samo jedan od momenata koji gone žmarce uz kičmu, sve uz udar vrtoglavice u potiljku; ima toga još na ovom dokumentu sa četiri turneje Joea Jacksona. Na prste da prebrojiš takve žive albume! Po mišljenju nekih mojih drugara, baš je taj album najbolji izbor u fonografiji Joea Jacksona za one koji ga ne poznaju. Nije toliko komplikovan za slušanje kao rani studijski albumi (malo je ljudi danas dovoljno strpljivo da ljušti slojeve kojih ima mnogo na tim albumima), a sastav numera funkcioniše kao veoma čestita kompilacija ključne faze rada ovog majstora.

Čudan je muzički portfolio tog čoveka: teško ga je objasniti u malo reči, a pomaže samo poređenje. Taj hiperbolični crossover teren se prostire široko i daleko, a nalazi se na potezu od veoma sofisticiranog new wave i post punk zvuka, preko instrumentalnih fraza preuzetih iz klasičnog blues-rocka i vokalnih kombinacija koje je doneo doo-wop, pa sve do nimalo slučajne paralele sa tradicijom brodvejske scene između dva svetska rata. Ti široki temelji su rezultat fantastične muzičke erudicije autora i veštine da to plasira kao veoma originalan, a pritom radiofoničan muzički izraz. Snašao bi se Jackson možda još bolje da je bio ispisnik Colea Portera i Georgea Gershwina. Ja pak mislim da je poenta u nečemu drugom, i to je prevashodno mesto koje sam dao tom sjajnom muzičaru u svom poimanju njegovog rada: on nam je pokazao kako bi zvučali Porter i Gershwin da su se nekim slučajem obreli u klubu CBGB kao talentovani žutokljunci 1975. godine.

Osamdesete i devedesete godine su bile obeležene upornim radom majstora iz današnje priče, ali rezultati su bili polovični. Uspeo je da ponovo pronađe sebe tek potkraj XX veka, kada je i sam shvatio da se pojavila nova generacija onih koji su ga tek otkrili, pa je njima plasirao Night and Day II (2000; hrabar eksperiment šarenog rezultata) i još tri albuma od onda, od kojih je Rain (2008) meni jedini ostao vredan ponovljenog slušanja. Ipak, ništa od tih radova nema onaj žar ranih albuma velemajstora eklektičnog stila koji je obeležio scenu na početku berićetnih osamdesetih. Da li ga je život u Berlinu omeškao (koliko vidim, pumpa lice botoksom) ili je odavno rekao sve što ima, pa sad samo galami zarad prodaje magle i sumaglice, ne bih bio spreman da tumačim.