Republički izbori u Srbiji 16. marta 2014. godine, iliti: We’re on a Mission from God

24. septembra 2000. godine sam kampovao na Dobrim Vodama. Drugim rečima, moju artiljerijsku jedinicu su iz kasarne poslali na istureno mesto van Bara dok ne prođe izborna furtutma. Glasao sam pod šatorom, na čijem je ulazu stajao stariji vojnik sa zadatkom da objasni vojsci kako se i za koga glasa. Dok sam prilazio šatoru, to nesrećno seljače iz sela pored sela pored Leskovca nije smelo ni da zine. Tako je bilo.

1. Šta bi?

Izbori su prošli, demokratija je delovala. Zavladala je Valentina, Valerija, Varvara, Vasilija, Vasiljka, Vaskrsija, Veliborka, Velinka, Vera, Verka, Veronika, Veroslava, Veselinka, Vesna, Vidosava, Viktorija, Vinka, Violeta, Višeslava, Višnja, Vladanka, Vladislava, Vlastimirka, Vojislava, Vujadinka, Vujka, Neverica...Vukadinka, Vukica, Vukosava, Vuksana… ili skraćeno: neverica. Jer, na republičkim izborima održanim 16. marta 2014. godine je apsolutnim trijumfom zaokružena furiozna osamnaestomesečna ofanziva Srbije na krug dvojke. Da, upravo tako: tokom sistematskog činjenja teških zločina protiv demokratije (od kojih je najteži temeljna izgradnja partokratske države u čijem je okviru, od oca legalizma i majke nemorala, rođena današnja apsolutna pobednica) gubitnici su zaboravili da žive u Srbiji. Teška isparenja beogradske virtuelne stvarnosti su ih opila. Došlo je vreme za mamurno buđenje.

Godinama zainteresovani isključivo za velike beogradske kvadrate i profite a sada skamenjeni u prostorvremenu, nekadašnji stranački lideri, pre četrnaest godina nosioci tročetvrtinske društvene podrške, redom su u izbornoj noći ponavljali mantru Elwooda Bluesa We’re on a Da, da.mission from God. A bog kao svi bogovi, ostao je srca kamenoga. Dvanaest godina su nam ovogodišnji gubitnici gurali pod nos Milevu, četnike i tradiciju, nes(a)vesno zaboravljajući da je upravo u tradiciji upisano da bog pomaže samo onima koji sami sebi pomažu. Pa kako je u Kožovom vicu gospa Manćiniju bezuspešno slala Džeku, tako je i našim nekadašnjim vođama sam bog slao Evropske unije i Fijate. Nisu ga slušali, previše se lagalo i narodu i sebi, pa je u nedelju postalo kasno. Prekasno za naše dvanaestogodišnje spasioce.

2. Što bi?

U psihologiji šaha postoji pojam pretičuća slika. Uopšteno govoreći, on označava destruktivno delovanje slike nekog prošlog stanja na sadašnjost ili budućnost. Srbijanska dosadašnja politička scena – samo(za)dovoljna sinergija tajkunolikih finansijera, narcisoidnih lidera, jeftinih političkih analitičara i medijčina – je teško patila od ovog sindroma. Medijčine su bili prvi brodonapuštajući pacovi. Finansijeri su zaključili da ne žele da sačekaju način na koji će tajkun MM naplatiti teturave optužnice i zatvorsko prostorvreme – jer pare su pare, ali zatvor je zatvor. Politički analitičari su pokazali svu sposobnost svoje analitike kada ih je nedeljni rezultat tresnuo po nosu, nalazeći razloge zbog kojih je sve to dobro, preventivno opominjući da će opet za sve biti kriv narod.

No, koliko god mazohistički izgledalo, ima onih koji uz kapetana na potonulom brodu ostaju do kraja. Recimo, Teofil je Pančić nekoliko dana pred izbore teoretizirao na (ispostavilo se veoma životnu) temu šta bi bilo ako bi SNS dobio totalnu većinu. U tekstu, on primećuje:

Taj novi (suštinski postdemokratski) eklektički sistem bazira se na Jakom Vođi (uz prateću Partiju u kojoj se niko bitnije ne ističe, nego sve vrvi od lako zamenjivih i sluzavo uslužnih mediokriteta) koji je “Evropejac” koliko se mora (…), a “branilac nacije” koliko je zgodno (…) Taj Vođa nije toliko izrastao na sili (…) koliko na stanovitom nebuloznom “moralnom” postamentu: on je “proizvod” uspešno prodat kao panaceja protiv moralne truleži društva, mada su dokazi njegove “delotvornosti” u tom smislu bitno slabiji od dokaza o postojanju Deda Mraza. Figura lidera-spasioca nešto je kao šećerna vodica koja ništa ne leči, ali se (odlično) prodaje kao pouzdan lek za širok spektar bolesti. I ne samo da ne leči nego je bogme i štetna za zdravlje, ali se efekti te štete ne primećuju odmah.

Ostaje nejasno: na koga se navedene reči odnose, DS pod Tadićem i/ili Drvosekom, ili SNS pod Vučićem? Pitanje je u punoj meri retoričko, jer je odgovor trivijalan: ne odnose se na DS samo i isključivo jer je na njegovoj strani Teofilova vernost. Upravo: pasja vernost, jer ne laje Teofil društva radi, već sebe radi. Njegov zaključak je lažna i dosadna, bumerangna dosetka o krivici glasača koja se (ne)očekivano pojavljuje i rešava stvar:

Milošević nije morao da dođe na vlast, a kad je već došao, nije morao da na njoj ostane, a to što je ostajao tako tragično predugo, krivica je samo onih koji ga sa te vlasti tako dugo nisu svrgavali, iako su imali solidne mehanizme za to na raspolaganju. Dakle, krivi su, srazmerno svojoj moći, i “obični” građani kao i opozicione političke i intelektalne elite. Isto važi i za Srbiju 17. marta: ona će na kraju osvanuti tačno onakva kakvom je 16. marta napravite.

I sve u tom stilu, da ne davim previše; spominje Teofil čak i Putina, pošto su, je li tako, upravo naprednjaci bili na vlasti kada su ulice po Beogradu brzometno menjale imena na pomen dolaska nekih ruskih predsednika u posetu. Tako li je bilo, Teofile? E pa nije.

Šumski stisak ne puštaFantastično je to: DS je imao dvanaest dugih godina da nam u glavu utera i najmanji zločin koji je počinjen srbijanskim sredstvima i u srbijansko ime za ranijih deset. Svaku lampu od ljudskih lobanja. Svaku spaljenu kuću, ukraden i preprodan televizor. Sarajevo. Štrpce. Osam hiljada ubijenih Srebreničana. Osam hiljada. Da sama pomisao na glasanje za dačiće, vučiće i nikoliće dovede do trenutnog padanja u nesvest dama i vađenja pištolja gospode. Umesto toga, oni su u društvo besomučno upumpavali razloge zbog kojih ovo ili ono ne mogu da učine, teofilima bacali poneki komad mesa, a sami sedeli u ložama sa kojekakvim šumarima. Svaki njima nedodeljen glas na izborima je volšebno postajao srbijanska društvena krivica & sramota. Majka mu stara, zar je toliko slatka bila ta prasetina što se uz sarajevske topove kusala? Izgleda da jeste.

Nego, kako su zločini sredstvima Srbije i u ime Srbije ostali van granica kolektivnog gađenja? E, na to pitanje ima čast odgovoriti još jedan u nizu pretičućih slikara, dr Žarko Korać, u postizbornom lamentu nad svojom Utopijom na prijateljskom mu, takođe on a mission from god Peščaniku. On bez problema kaže:

U magnovenju, Srbija je, kada je započela demokratske promene krajem 2000. godine, amnestirala sve učesnike ratova i sve zločince iz tih ratova.

Srebrenica u magnovenju

To je odgovor: u magnovenju, Srbija je. Nisam ja, nismo mi, sa tadašnjih 75% podrške. Nego Srbija. A šta je posle bilo po dr Koraću, molim Vas objasnite (kako ponekad govori Teofilu odnekud poznati čovek)?

Građanske stranke su prethodnih deset godina pokušavale da građane Srbije suoče sa realnošću. To su često činile neodlučno i nedosledno, ostavljajući veliki prostor nepotizmu i korupciji. Ali jezk kojim su one govorile, koliko god on bio heterogen, nije ostavljao sumnje da je potrebno bar neko suočavanje sa prošlošću i uvažavanje činjenice da je Srbija danas mala, siromašna zemlja, kojoj je potreban veliki napor da počne da se menja i modernizuje.

Čuj to: pokušavale da nas suoče sa realnošću. Kako? Tako što su slale Homena da otkopava životinjske ostatke po Adi Ciganliji? Tako što su glasale iz turskih letovališta? I tako dalje, sve prizemno i previše autistično, čak i po kriterijumima Koštunice dr Vojislava:

U brojnim analizama našeg političkog života, gotovo uvek nedostaje nešto ključno – ozbiljna analiza našeg biračkog tela. (…) Većina građana Srbije i dalje taj rat vidi kao pravedan, kao surovi prekid ostvarenja utopije koju smo skoro realizovali. (…) Srbiju neće spasti „jaki vođa koji zna da krmani“, nju će spasti samo mukotrpna gradnja demokratskih institucija i težak rad ljudi. Srbija je na ovim izborima nažalost izabrala suprotno. Ona još uvek više voli laž od istine o sebi.

Homen u akciji

Tako je krug zatvoren. Od 75% Srbije koja u magnovenju amnestira zločince stigli smo do 50% Srbije koja još uvek više voli laž od istine. Za dvanaest godina obrađeno je, dakle, 25% biračkog tela ili 2% godišnje – rezultat koga bi se i geruzijska RIK postidela. A u međuvremenu, nijedna institucija koja je savremenoj demokratskoj državi potrebna nije izgrađena. Ustav su usvojili… jedva, a onda  u prvi naredni ponedeljak odbili da ga primenjuju. Četnicima su dodelili penzije – valjda zato što je čak i izdaja zemlje nekakav minuli rad, pa nećemo sad, i posle tolikih godina, detaljisati o njegovom kvalitetu. E-uprava ne funkcioniše. Informacioni portal postoji zahvaljujući pritisku EU i ličnom naporu šake programera. Poverenika za informacije od javnog značaja kao instituciju su poštovali tek malo više nego što su poštovali Vericu Barać (ne, nikada neću zaboraviti Vericu Barać) – a svi ti koraći teonekrofilski ove zemlje su je poštovali koliko crno ispod nokta. Nikolić je Verici Barać dao orden. Ej, Nikolić.

Pretičuća slika u ogledalu dr Žarka Koraća on a mission from god, saglasna bezuslovnoj potrebi odricanja od bilo kakve odgovornosti, koja menja prostorvremenske koordinate u najboljem maniru transportera iz Zvezdanih staza, stajalište je kompletne današnje opozicije u Srbiji. I upravo odricanje od odgovornosti, dvanaestogodišnje gvardiolsko tikatakanje, nezainteresovanost za rad jednaka samo zainteresovanosti za pravdanje nerada, razlog je totalnog raspada dosadašnje političke scene u Srbiji.

Verica

Šta je tačno trebalo na izborima da mi građani uradimo, da odgovornost (ponovo) prosledimo Drvoseku na staranje & sakrivanje? Koštunici? Dinkiću? Jovanoviću? Dačiću? (obrati pažnju, poštovani čitaoče, kako ovim prezimenima ne trebaju pridevi – ona jesu pridevi: koštuničavo guranje glave u pesak; dinkićevsko muljanje; jovanovićevsko p(r)oricanje; dačićevska seksualna nemoć) Zverima? Naslednim Krkobabićima? Predsedniku Tadiću koji se posle dve godine izbivanja vrati u Srbiju na mesec dana i nije zadovoljan jer je dobio 6%? Nema drugih do ličnih materijalnih motiva za glasanje za bilo koga pobrojanog. Jednostavno ih nema. Došao je čovek i rekao da želi odgovornost. Nije se krio po terenu, tražio je loptu. I dali smo mu je. Sledeći put ćemo mu je oduzeti ili nećemo, jer je suština demokratije jednostavna: svako izborno dodavanje lopte je nepogrešivo.

3. Kako bi…

Iracionalni osećaj nelagodnosti koji čoveka obuzme na pomisao da se Demokratska stranka, teorijski nosilac građanske ideje i samim tim prirodno stanište čoveka koji zaista živi u dvadeset i prvom veku, u srbijanskom izvođenju batrga na ivici cenzusa podseća me na osećaj koji sam u postmiloševićevoj Srbiji imao povodom Vuka Draškovića. Uz sve njegove brljotine, opravdano ili ne prišivane plahovitoj Dani, još nekih godina posle svega me je držala glupa i neopravdana lična briga oko toga da li sam dostojno uzvratio Vukovim delima i akcijama. Na poslednjih izborima njega nije bilo. Ne želim da se ista stvar desi demokratama jer mi je organski potrebno da za ideju socijalno odgovornih institucija ponovo i sa razumevanjem glasam. Zato ovde činim napor koji oni za mene nisu želeli da učine: nudim svetlo na kraju tunela. Ne kriminalnog DS-a radi, već radi građanske ideje. I opet, ne radi građanske ideje koju će koraći teonekrofilski grickati uz čuburski čaj, već radi funkcionalne, akcione građanske ideje koja će prodreti u glavu i poslednjeg rudara iz mačkatičkog rudnika molibdena pored Surdulice. Stoga:

Zlatko

Promenu atmosfere u Srbiji, potrebu za potpisivanjem, delovanje pod (punom materijalnom i krivičnom) odgovornošću bez sakrivanja iza stvarnih ili zanišljenih formi ograničenih odgovornosti, zainteresovani čitalac pre svega može da pronađe u angažovanim radovima pozorišnog reditelja i kritičara Zlatka Pakovića (u prvo vreme u Politici, a sada u Danasu). U tekstu kome je knjiga o Milovanu Đilasu bila tek povod Paković kaže:

Dakle, osnovno pitanje je kako pomiriti poštovanje ljudskih prava, proširiti direktno učešće građana i građanki u odlučivanju o zajedničkom dobru i, istovremeno, provocirati utopijsku antikapitalističku svest. To je pre svega pitanje vaspitavanja i obrazovanja. A kakvo je naše obrazovanje i vaspitanje?

U odgovoru na to pitanje, vratimo se Ibzenu: „Toliko mnogo neistina i u kući i u školi. Kod kuće ne možemo da govorimo, a u školi moramo da lažemo decu… Zar ne mislite da ima mnogo toga o čemu moramo da predajemo, a da ni sami u to ne verujemo?“

Pođimo, dakle, s mesta svesnog samozavaravanja!

Teško je i bolje i kraće opisati srž problema današnje opozicije u Srbiji i u isto vreme dati lek za virus neodlučnosti. (Samo)svesno Činjenje, kao esenciju Pakovićevog pogleda na stvarnost, nalazimo i u kritici (još jedne, a niz će se sigurno nastaviti) pozorišne predstave o Gavrilu Principu:

Stoga, dame i gospodo, Princip ne puca u publiku, ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Beču, nego uvek i samo iz publike. To je gest miliona ogorčenih ljudi!

“Kad ljudi kroz naraštaje, iz dana u dan, iz godine u godinu, rade za drugog, i uviđaju to i osećaju, a nemaju snage da ma šta promene u tome i ne smeju da pokažu svoja prava osećanja, nagomila se u ponekom od njih gorčina stotina hiljada ljudi i desetina pokolenja.” To su Andrićeve reči o kmetu Simanu, preteči Principovom. Princip je dobro znao šta mu je Siman, a šta je Princip nama?

U frapantnom prevratu, dokazu da život ima snage da imitira čak i dobre viceve, na stadionu Emirati Džeko je zaista ušao sa klupe i, u sudijskoj nadoknadi vremena, zabio za Sitijevu titulu. Zato nas Paković preklinje da imamo i negujemo idealizam, mišljenje i stav, jer elite čine sve – a to je, iz iskustva znamo, veoma mnogo – da nas od njih odvoje. Poslušaj ovaj sveži glas, demokratska opozicijo. Homogenizuj se oko ideje, ideala, ne oko lidera. Neka nova organizacija bude bezlična, prepoznatljiva tek po nekakvoj životinji na logou – samo bez orlova, molim!

Suzbij ego.

Čini.

1 komentar na temu “Republički izbori u Srbiji 16. marta 2014. godine, iliti: We’re on a Mission from God”

  1. Ja sam učinio svoje, ali nedovoljno. Moram još jače i snažnije.

Komentari su onemogućeni.