… poče Bilbo ustavši sa svog mjesta.
“Počujmo! Počujmo! Počujmo!” uskliknu gosti i nastave ponavljati taj usklik u zboru, kao da oklijevaju sami poslušati svoj savjet. Bilbo ode sa svog mjesta i popne se na stolicu ispod osvijetljenog drveta. Svjetlo lampiona padaše na njegovo ozareno lice; zlatna puceta sjala su mu na izvezenu svilenu pršnjaku. Svi su ga vidjeli kako stoji na stolcu, jedna mu ruka u zraku a druga u džepu na hlačama.
“Dragi moji Bagginsovi i Boffinovi” opet će on. “I dragi moji Tookovi i Brandybuckovi, i Grubbovi, i Chubbovi, i Burrowsovi, i Hornblowerovi, i Bolgerovi, Bracegirdleovi, Goodbodyjevi, Brockhouseovi i Proudfootovi!”
“Proudfeeti!” uzvikne postariji hobit iz dna šatora. Dakako da se on zvao Proudfoot (Gordo Stopalo) i da je zaslužio to prezime; stopala mu bijahu zaista velika, gusto obrasla dlakom, pa ih je držao na stolu.
“Proudfootovi” ponovi Bilbo. “Isto tako i dobri moji Sackville-Bagginsovi, kojima napokon ponovo želim dobrodošlicu u Vrećastom vijencu. Meni je danas sto jedanaesti rođendan: danas sam navršio sto jedanaestu!”
“Živio! Živio! Sretan ti rođendan!” poviču svi i uzmu lupati šakama po stolovima. Bilbo je bio na visini. Takve su govore voljeli: kratke i jasne.
“Nadam se da vam je svima lijepo kao i meni.”
Zaglušno klicanje. Uzvici Jest (i Nije). Zvuci truba i rogova, frula i flauta i drugih glazbala. Bijaše tu, kako rekosmo, mnogo mladih hobita. Oglasilo se stotinjak glazbenih praskalica. Na većini je njih pisalo DÔLJE, što većini hobita nije bogzna što značilo, ali su se svi slagali u mišljenju da su praskalice izvrsne. U njima su bili instrumenti, mali ali savršeno izrađeni i vrlo milozvučni. U kutu je jedan od mladih Tookova ili Brandybuckova, misleći da je ujo Bilbo završio govor (jer je očito rekao sve što je bilo potrebno), na brzinu sastavio orkestar i zasvirao veselu plesnu melodiju. Mladi gospodin Everard Took i gospođica Melilot Brandybuck popeli su se na stol i, s praporcima u rukama, zaplesali poskočnjak: zgodan ali prilično živahan ples.
Ali Bilbo nije bio završio. Zgrabivši rog iz ruke jednog malca pored sebe, on tri
puta glasno puhne u nj.
“Neću vas više dugo zadržavati” uzvikne. Opće klicanje. “Pozvao sam vas sve skupa iz jednog određenog razloga.”
Nešto u načinu na koji je to rekao izazvalo je stanovit dojam. Gotovo da je nastala tišina, a dvojica-trojica Tookova naćulili su uši.
“Zapravo, iz tri razloga! Ponajprije, da vam kažem da ste mi svi vi neobično dragi, i da je sto jedanaest godina prekratko vrijeme za život među tako vrlim i divnim hobitima.”
Silna provala odobravanja.
“Ni polovicu od vas ne poznajem onako dobro kako bih želio, a drugu polovicu od vas ne volim ni približno onoliko koliko zaslužuju.”
Ovo je bilo neočekivano i prilično nerazumljivo. Nekolicina je zapljeskala, ali se većina trudila dokučiti smisao tih riječi i izvesti na čistac treba li to shvatiti kao kompliment.
“Drugo, da proslavim svoj rođendan.” Ponovno klicanje. “Bolje reći: naš rođendan. Jer danas je, naravno, i rođendan moga nasljednika i sinovca Froda. On danas postaje punoljetan i preuzima svoje nasljedstvo.”
Nekoliko starijih hobita zaplješće više reda radi, a mlađi poviču na sav glas:
“Frodo! Frodo! Dobri stari Frodo!” Sackville-Bagginsovi su se smrknuli pitajući se što li mu ono znači: “preuzima svoje nasljedstvo”.
“Zajedno navršavamo sto četrdeset i četiri godine. Broj uzvanika određen je tako da odgovara tom značajnom zbroju: jednom grosu, ako se smijem poslužiti tim izrazom.”
Ni traga od klicanja. Ovo je doista bilo smiješno. Mnogi su se gosti, napose Sackville-Bagginsovi, uvrijedili smatrajući da su pozvani samo radi toga da se namiri taj potreban broj, tek toliko da se popuni paket.
“Jedan gros, krasno! Kakav prostački izraz!”
“Danas je isto tako, ako mi dopuštate da se osvrnem na davne događaje, obljetnica mog dolaska u bačvi u Esgaroth na Dugom jezeru, iako se tada nisam bio ni sjetio da mi je rođendan. Tada mi je bilo svega pedeset jedna godina, i rođendani mi se nisu činili toliko važni. Međutim, banket je doista bio sjajan, iako se sjećam da sam bio strašno prehlađen i da sam mogao samo reći: “Hbala bam lijepa”. Sada mogu ispravno kazati: Hvala vam lijepa što ste došli na ovu moju malu proslavu.”
Tvrdokorna šutnja. Svi su se bojali da će sad nešto zapjevati ili izdeklamirati kakvu pjesmu. Zašto radije ne ušuti i ostavi ih da piju u njegovo zdravlje? Ali Bilbo nije zapjevao ni izdeklamirao pjesmu. Umuknuvši na trenutak, nastavi ovako:
“Treće, i zadnje, želim nešto objaviti.” Ovu je posljednju riječ tako glasno i nenadano izgovorio da su ustali svi koji su još mogli ustati. “Žao mi je što moram objaviti da je ovo (iako je sto jedanaest godina, kako rekoh, prekratko vrijeme da se proživi među vama) da je ovo…
VATROMET! 🙂
