Razglednica iz Kikinde

Veća fotografija je ovde. A fotku sam uhvatio tokom šetnje u subotu uoči Uskrsa, kada sam imao neverovatnih i sjajnih pola sata neba koje je bilo na “hoću-neću” sa olujom koja se, kao, spremala. Oluja se nije desila, ali nema veze: bilo je važno divlje nebo. Koristeći HDR, uradio sam seriju kič-fotografija koje služe za paljevinu na fejZbuku. Elem, prosečan posmatrač, onaj koji po pravilu devalvira reči “fantastično”, “sjajno” i onu već odvratnu “prelepo” svojim svesrdnim lajkačenjem dvadeset pojedinačnih fotografija radije nego jednom celog albuma, očigledno je više zainteresovan za fotografiju koja je lepa nego za fotografiju koja govori nešto. Provociram udovoljavajući takvima, a zapravo kako se ko upeca, tako prestanem da pratim njegove statuse. Perfektan filter!

Zapravo, prestalo je da me zanima mišljenje ljudi koji se dokazano ne razumeju u fotografiju iako se njome bave. Pazi: ne razumem se ni ja, ali makar ne držim drugima slovo. Rekao bih da je to bio bitan stepenik u mom sazrevanju kao fotografa: sad mogu dalje, ne opterećujući se zadovoljavanjem tuđeg ukusa i ne dozvoljavajući uticaj na moj sospstveni. A HDR sam koristio da bih bolje iznervirao par kukavica koji imaju veoma visoko mišljenje o svom radu samo zato što slikaju isključivo zicere. Nemam ništa protiv: ti ljudi nemaju decu na školovanju, pa im se može da ne rade ništa, nego čekaju nedelju dana da se stvore baš svi uslovi za još jednu mutnu fotografiju koju će posle prebaciti u monohromatsku sliku visokog kontrasta, pričajući kako su baš to hteli da postignu. Podržavam takav način, ali njima više ne dozvoljavam ni reč da kažu o mojoj fotografiji. Pogotovo onom liku koji je iz kože iskočio kad sam mu pokazao da je i njegov idol Ansel Adams intenzivno koristio tehniku HDR.

U međuvremenu, evo svima – njima, vama i meni – jedna razglednica iz Kikinde.