Stižem u L.A.

Coming in from London from over the Pole
Flying in a big airliner
Chickens flying everywhere around the plane
Could we ever feel much finer?

Postoje dve pesme zbog kojih sam uporno pokušavao (i na kraju uspeo) da ubedim Nešu da mi proda legendarni trostruki album Woodstock (1970) za skupe pare (album tada još nije izašao kod nas). Jedna je, dakako, Cockerova obrada “With a Little Help from My Friends“. Druga je ova.

Sve ostalo sa legendarnog albuma sam pokupio tek sa ploče i natenane apsolvirao. No, o svemu ostalom nije reč danas. Sasvim slučajno birajući za danas sve neke teme o avionima (mada ništa nije slučajno: to je sinhronicitet), prisetio sam se ovog odličnog pesmičuljka, koji je bio na mom redovnom repertoaru u prošlom životu, u onom u kom sam svirao gitaru. E, pričica te pesme se dešava na aerodromu na kojem je nastala današnja fotka u podne. Eto, to je blesava veza za danas: a pogled u retrovizor mog iskustva ide do oznake kilometraže od 32-33 godine u prošlosti.

There’s a guy with a ticket to Mexico
No, he couldn’t look much stranger
Walking in the hall with his things and all
Smiling, said he was the Lone Ranger

Ovo sam uvek namerno pevao kao da piše “Mejico” (mehiko).

Sva je istina da prvih godina nisam istraživao šta je to Arlo Guthrie bitno uradio na sceni. A jeste: naslovni ep sa albuma Alice’s Restaurant (1967) svakako spada u jedno od 1000 dela moderne muzike koje morate čuti pre nego što bacite kašiku. Hrabar dečko: nije se dao zajebavati zbog čuvenog tate, nego je vodio rovovsku borbu da stekne sopstvenu referencu. Do vremena festivala Woodstock, na kome je nastupio, već je stekao kultni status među nevelikim, ali posvećenim sledbeništvom koje ga je pratilo sve ove godine. Svoju kreativnu snagu je, pak, štogod brzo potrošio, pa je vek proveo sarađujući sa raznim likovima iz branše, među kojima je nedavno preminuli Pete Seeger, stari prijatelj i saborac njegovog oca Woodyja, zauzimao značajno mesto.

Hip woman walking on a moving floor
Tripping on the escalator
There’s a man in the line and she’s blowing his mind
Thinking that he’s already made her

Nema neke potrebe da se osobito bavimo opusom Arla Guthrieja, osim već pomenutog prvog albuma i ove pesme, čiji matični album je Running Down the Road (1969). Epom o masakru u Alisinom restoranu ćemo se baviti nekom drugom prilikom: danas bih hteo samo jednu reč o ovoj pesmi.

Ovakav format akustičnog pop-folk pesmičuljka uvek prolazi, vrlo je radiofoničan i lako ga je zavoleti, jer nije banalan; taj recept za uspešnu pesmu je star barem koliko i radio. Ova pesma ima živopisnu fabulicu koja kao da donosi zanosne mirise i boje hipi-sveta tog vremena. Čovek donosi kofer svojih Swingin’ London iskustava i moli carinika da ga ne zajebava, jer donosi nešto što se carini baš i ne bi dopalo (tačan prevod stiha bringing in a couple of keys u refrenu glasi “unosim par kila”). Usput gleda u saputnike koji su uzbuđeni, kao i on, što su sleteli u mesto u kome je sve moguće…

Bože blagi, ako je London kasnih šezdesetih imao višeznačan (i u svakom kontekstu tada tačan) epitet swinging, koji epitet je trebalo dati Los Anđelesu? Ta reč, ako je ikada i postojala, nikad nije stigla do faze artkulisanog izgovora.

Coming into Los Angeles
Bringing in a couple of keys
But don’t touch my bags if you please
Mister Customs Man

Bilo je lako svirati tu stvar, samo je trebalo paziti da se neka žica ne pokida. Smile with tongue out Pamtim kako je društvo na moj prepoznatljivi početak (Em, D, A, C, G, H7) odmah hvatalo ko šta ima od zvečki i zvrndaljki i nastajao je kakofonični orkestar u kome sam, naprasno, mogao da osetim one zanosne mirise i boje hipi Los Anđelesa potkraj šezdesetih, sveta kojeg više nema i za koji čak ni svedoci dešavanja više nisu sigurni da je ikada i postojao.

There's a man in the line and she's blowing his mind, thinking that he's already made her...