Sećaš li se šetnje po pesku?

Nekih šetnji po pesku se još uvek sećam. Mada, sve teže. Davno je to bilo, još dok je najlepše more na svetu bilo naše i nismo se prebrojavali po nacionalnoj pripadnosti. Sada više ništa nije isto: tadašnje devojke su se pretvorile u nešto drugo, more je još uvek na istom mestu ali je postalo inozemstvo i više nisam siguran da sam tamo rado viđen gost.

Gde li je sada ona Greta iz Zagreba sa kojom sam tada hodao?

Ovo što napisah već preti da me povuče na sasvim pogrešan put, pa ćemo prošlost ostaviti po strani. Ionako više nije bitna.

Nego, pre neki dan prebiram po povećem spisku novih albuma i sve mi je teže da se snađem u tom obilju. To već odavno prevazilazi moje slobodno vreme & moći, pa se snalazim kako znam i umem. Često se oslanjam na preporuke ljudi za koje sam se uverio da delimo slična razmišljanja i koji me nisu ispalili za nekoga. A ponekad mi se upali crvena lampica u glavi, onako, sama od sebe. Sarcastic smile

Zastanem na imenu Imelda May, odnekud mi je poznata… Par klikova i slika koja se pojavljuje na ekranu odmah mi osvežava sećanje na to gde sam je spazio, pa mi je malo vremena trebalo da pronađem klip i sednem da napišem neku reč.

Pesma, k’o pesma, i nije previše bitna, jedan je od hitova iz repertoara grupe The Shangri-Las. Bitno je sjajno izvođenje. Uz uobičajenu vrhunsku pirotehniku Jeffa Becka na koju smo odavno navikli, Imelda May pesmu isporučuje sa puno energije, pomalo teatralno, ali šta fali. Dobro to radi. I odlično peva.

Mene zanima gde se nalazi ova kafana, za slučaj da se nađem u blizini. Hot smile

Komentari su onemogućeni.