Čovek koji je sve video. I sve probao. I ostao.

I’m warning you brother, you better watch your happy home.

U nedelju uveče, u Kombank areni u Beogradu je održana još jedna lekcija koju je stara garda upriličila publici svih godina: Tom Jones je došao opet posle pet godina. Setili smo se kakvoj spektakularnoj žurci smo prisustvovali te 2009. godine i nije bilo nikakve dileme: karte za treći red ispred bine smo kupili još pre dva meseca.

Ali ovog puta nismo prisustvovali žurci, već suptilno izvedenom, apsolutno vrhunskom koncertu za sladokusce dobrog prangijaškog rock’n’rolla.

Nije bio bitan izbor pesme, ali sam lupao glavu skoro sat vremena… Ma, lažem: krenuo sam da biram, usput slušao sve i svašta ponovo, prisećao se priloga od pre dve godine, tražio izvore, veze i kombinacije, sve dok se nisam parkirao na ovoj neverovatnoj izvedbi.

Čovek ima 74 godine i peva ovako, jebote! Upravo ovako je zvučalo i u Beogradu: prljavi bugi koji počinje tako da ne znaš kako će se završiti. Gde ćeš bolje od gitarističke prangije podržane duvačkom sekcijom.

Velški tigar se ne predaje – naprotiv! Da misli pametno, dovoljno je upravo da proverimo šta je ovo i kako je dospelo na njegov repertoar. Znao sam da ovo nije autorska stvar iz opusa Toma Jonesa, ali nisam mogao da dokontam čija je zaista; tu je pamćenje zakazalo, a trebalo je da se setim. Nije mi zameriti: klasični blues sam prestao da slušam, ima skoro trideset godina. Sve što ja ne znam ili sam zaboravio, zna Gugao: matičnu numeru je snimio Howlin’ Wolf – naravno, setio sam se tek kad sam je čuo ponovo, pa mi je posle trebalo malo vremena da se sačuvam od naknadne pameti.

No, produkcija je ono što ovu numeru čini izuzetno zanimljivom: čovek koji je ovo spakovao je, da se na sekund osmelim da kažem, balavac u očima Toma Jonesa. Ali taj balavac je još odavno zaslužio pažnju i poštovanje i drugih starih majstora. Za mišljenje ga pitaju izvesni Neil Young, neki Bob Dylan, nekakva grupa The Rolling Stones i da ne nabrajam dalje. Njegovo ime je Jack White – da, upravo taj Jack White, koji je nekad bio član dueta The White Stripes. Pohod u njegov studio u Nešvilu danas je stvar prestiža i pametnog rasuđivanja o potencijalnom rezultatu studijskog rada. Na stranu integritet tog čoveka: moje konačno poštovanje je zaslužio onog dana kada je Bonu U Dva rekao da je upravo nešto zauzet i nema vremena da se bavi njegovom muzikom.

Uglavnom, ovaj zvuk je Jackovo maslo. A Tom reče na koncertu da lagano pakuje sledeći album u studiju Jacka Whitea i ja se već ježim od toga kakav rezultat bi mogao da nastane.

Zaključiću Jasninim rečima koje kažu sve, izgovorenim neposredno nakon paljenja svetala u Kombank areni: gledaćemo Toma Jonesa opet, ako dođe. Jer ako on može ovako da peva, možemo vala i mi da dođemo u Beograd da ga gledamo.

– * –

Stpljivi i detektivski nastrojeni tragaoci za beskorisnim informacijama moći će da me pronađu na jednoj slici sa koncerta. Mnogo važno, nego eto, samo kažem. Smile with tongue out

2 komentara na temu “Čovek koji je sve video. I sve probao. I ostao.”

  1. poZZdrav od jednog strpljivog i detektivski nastrojenog tragaoca za beskorisnim informacijama: obriši naočari, nisi na jednoj nego na dve slike 🙂

Komentari su onemogućeni.