Kako i zašto (ne) voleti vrhunsku muziku

Tema je teška, ali odavno osećam potrebu da se sa njom suočim.

Razumem ja da ljudi traže različite stvari od muzike. To je, možda, i najveća odlika tog neuporedivog proizvoda ljudskog duha. Računam, to je u redu. Nekome je do zabave, neko voli da popuni ambijent zvučnom slikom, neko želi da guši svoje emocije u akordima, nekome je do intelektualnog ili kakvog drugog izazova, neko pokušava da se uzdigne. Zato i razni oblici muzike, zato žanrovi, zato i razni pristupi.

Kada natrčim na ovako nešto, ja obavezno zastanem. Zastajem i sad, puštam, pa ću da vam ispričam jednu kratku priču.

Da ne bude nejasnoća: ne gajim ja nikakve fetiše Stevea Hacketta. Živa je istina da njegovu muziku slušam tek poslednjih dvadesetak godina, ne duže, zaslugom (ili krivicom) ovde prisutnog glodura ove rubrike. Hackettova karijera se pruža više nego duplo toliko: naravno, znao sam za njega sa ranih ploča grupe Genesis, ali nisam zagnjurio u njegov solo opus sve do onog kragujevačkog nedeljnog jutra kada sam probuđen uz prve taktove albuma Voyage of the Acolyte (1975). Istraživanje koje sam započeo tog septembra 1994. godine odavno sam završio, a sad ga ažuriram kako se kad šta desi. Hackett je redovan u mojim ušima od tog doba do dana današnjeg i to je jedini razlog što ga često plasiram ovde.

Baš sam Peacocku pre nekoliko večeri poslao mail kad sam, šokiran, shvatio da je ovaj video zapis pokupio samo 80 pregleda za nešto više od pola godine, otkad je okačen na Cevku. Nisam mogao da verujem…

Na link sam natrčao prateći fejZbuk status globalne neformalne družine koja sebe naziva Steve Hackett Appreciation Society. Just kidding Angažovanje članova te grupe je, valjda kao i u mom slučaju, učinilo da se za dva dana, koliko je prošlo od objavljivanja tog linka do časa pisanja ovih redova, broj pregleda zamalo upetostruči i naraste na “silnih” 395 pregleda.

Kasnije sam našao na drugi primerak istog video-zapisa, gde je zabeleženo preko 15.500 pregleda. Bilo mi je malo lakše kad sam video taj broj, ali misao je ostala…

[EDIT decembar 2014: pomenuti primerak video-zapisa sa malo pregleda je u međuvremenu povučen, pa sam ga zamenio drugim pomenutim.]

Ovakve muzike nema mnogo na svetu kojim hodamo. Koliko slojeva ovde postoji, možete da otkrivate do mile volje (raspitajte se koliko u muzičkoj literaturi ima primera dijaloga između usne harmonike i flaute Disappointed smile), a struktura cele numere je dostojna češanja i gde vas ne svrbi.

Niti mi je stalo da vučem ikoga za rukav niti zameram ikome ko se kloni mentalnih iskušenja koja progresivni rock sobom nosi, ali se pitam: kako je moguće da danas, kada je dosezanje ovakve muzike lakše nego ikada pre, a njena trajna vrednost empirijski dokazana, ne postoji veće sledbeništvo ovih sadržaja?

Nemam odgovor na to pitanje. Imam samo predloge da posvetite malo vremena ovom ili onom muzičkom komadu i biću sasvim zadovoljan ako se pokaže da ste makar probali, pa došli do zaključka da to nije za vas.

Da li ste u stanju da dođete do muzike koju ste zamislili kao onu kojoj želite da posvetite svoje vreme?

– * –

Ako vam je stalo do fonografije i ličnog istraživanja opusa sjajnog gitariste čiju muziku ste danas slušali, potražite i ceo album Highly Strung (1982) ili ceo ovaj koncert (video pod naslovom Horizons je snimljen 1990. godine i postoji izdanje na DVD-u).