Mladi luk

Znao sam da će kad-tad doći ovaj dan. Odavno sam tražio povod za ovu numeru i ovu pričicu…

Aksioma u matematici je istina koja se ne dokazuje. Postaviš aksiome o elementima i o vezama među njima, izvedeš osnovne postulate i onda od toga praviš silnu matematiku.

Aksioma u muzici je istina koja se sama dokazala. Daš muzičarima instrumente i scenu, formiraš osnovna pravila saradnje, izvedeš neke pesme i onda od toga praviš silnu žurku.

Evo, ovako.

A posle?

Posle je bilo svašta. Od Wilsona Picketta i Otisa Reddinga i inih Stax heroja koji su utabali stazu hiljadama koji su došli posle njih, pa do džemiranja sa Creedence Clearwater Revival, čisto radi kalibracije nišanskih sprava, i sve do one neobjašnjivo savršene muzike koju je, ne bez pomoći matične kućne produkcije kao i u slučaju pomenutih prethodnika, Al Green ostavio svetu.

Ako ne računamo žanrovske i fahovske posvete koje nikad nisu prestajale, prvi globalni izraz poštovanja grupi Booker T. and the M.G.’s je, zapravo, lakrdija. Muzički projekat i prateći film The Blues Brothers ima da zahvali za negde oko 90% svog uspeha vetru u leđa koji je preko dvadeset godina putovao od te grupe. Nije reč samo o tome da su dvojica iz matičnog benda, Steve Cropper i Donald “Duck” Dunn bili članovi lakrdijaškog sastava. Reč je o nasleđu koje možemo posmatrati i najšire moguće: izvucite doprinos Bookera T. Jonesa i njegove vesele družine iz tkanja R&B zvuka (mislim na onaj R&B – rhythm’n’blues – koji je relevantni izvorni žanr američke muzike, a ne na MTV himeru) i kompletna crna scena šezdesetih i ranih sedamdesetih će zauzeti ko zna kakav tok.

Ne, ne bi ta muzika nestala: hajde da ne preterujemo k’o Bajro u epskim ekstrapolacijama. Ali ja, nekako, zaista mislim da bez Hammond “krmače” Bookera T. Jonesa ne bismo tih godina dobili neke prave heroje s ove strane bare. Ne bi bilo Manfreda Manna niti bi grupa The Animals ispala onakvom kakva je bila. I pomisao koju ne mogu da izdržim: ne bi se desio Steve Winwood, vunderkind čije dovođenje na scenu je najveći muzički doprinos Spencera Davisa svetu.

Danas o grupi Booker T. and the M.G.’s razmišljam sa dozom nimalo pragmatične ideje da su bili “greška u sistemu”, zahvaljujući kojoj se desilo više dobrih stvari u popularnoj muzici šezdesetih nego da njih nije bilo. Ako baš hoćete: oni su kao ona misteriozna žica između Bosančevih ušiju u onom vicu o lobotomiji – presecite je i otpadoše uši – i koliko god je bilo jednostavno da do te muzike dođe u sticaju okolnosti tih burnih, romantičnih godina, toliko mi je strašna pomisao o svetu u kojem njih ne bi bilo.