Posle poplave

Where were you when you got the picture?

Odavno verujem da su blagosloveni oni ljudi koji žive uskraćeni za većinu informacija. Na stranu čak i to što nas drže pod kontrolisanim tokom informacija, dok su tzv. nezavisni izvori postali potpuno nepouzdani: problem je u tome što je nemoguće za kratko vreme svariti čak i samo ono što vas interesuje, jer novo pristiže nesmanjenom brzinom. Konteksti se prebrzo menjaju, pa posledice događanja postaju nepredvidljive. Zbog toga nemate kad ni da se začudite, a kamoli da izvučete pouku: mediji će odraditi posao da se odgovorni izvuku, a vama pruži neka druga tema o kojoj takože nećete imati vremena da temeljito razmislite. Potrebni su krajnje jaki utisci o ljudima, stvarima i pojavama da biste im se posvetili, razmislili i dosegnuli sopstveni zaključak.

Mene ponekad zaplaše sinhroniciteti, pogotovo oni koji se tiču života ljudi. Objasniću vam lagano, samo da prvo čujemo muzičku podlogu.

To što sam novi album Jacksona Brownea, upravo izašli Standing in the Breach (2014), čuo u jeku priprema one vojne parade u Beogradu, naizgled nema nikakve veze. Ima veze niz drugih benastih asocijacija: baš tad sam prvi put pročitao komentar da će na dan parade u Beogrradu verovatno padati jaka kiša, kome je sledio kontra-komentar “šta ima veze: navikli su ovi naši na potope”. I tako se desilo: Vojska, Vlada, potop, breach, Jackson Browne: momentalno sam povezao proletošnju poplavu Obrenovca sa onom koja se desila 2005. godine u Nju Orlinzu – dva događaja koja su imala previše sličnosti, naročito kada govorimo o agilnosti države u kriznoj situaciji – i setio sam se ove pesme.

Ja i moja luda glava: ponekad je teško zaustaviti misli na vreme. A ponekad, đavo će ga znati zašto je dobro pustiti benaste asocijacije da se kače jedna na drugu. Desi se da stignem daleko, jer iskoče neke stvari koje sam davno gurnuo u skrivene budžake sećanja. I poverujem tada da možda i ima smisla to što sam se godinama, dobrovoljno, izlagao enormnim količinama informacija. Pa onda poverujem i da možda nije loše to što i danas ponekad tako radim.

Tjah.

– * –

Jackson Browne, naš stari znanac (kao što je i ova numera, uostalom), monumentalna je ličnost savremene američke muzike, jedan od utemeljitelja zvuka modernog američkog middle of the road rocka, a uzgred i čovek koji je mnogo više uradio za tuđe karijere nego što je uradio u svojoj. A bez obzira na to, ta karijera je blistava i plodna. Uzmite bilo koji od njegovih prvih pet albuma (a najbolje sve njih) i preslušajte ih pažljivo: biće to ključ za razumevanje mnogo muzike za koju ste verovali da nema o čemu da se razmišlja. I – da, dobro čujete, Running on Empty (1977) je živi album sa do tada neobjavljenim stvarima; niko se pre Jacksona Brownea nije usudio na takav eksperiment. A posle njega? Iha-haj!

Jackson Browne - Time the Conqueror (2008)Pesma “Where Were You“, očigledno, nije sa tih starih ploča; a nije ni sa najnovijeg albuma. Reč je o jednoj od ključnih numera da prethodnog albuma Time the Conqueror (2008). U mom ličnom poimanju opusa Jacksona Brownea, ova pesma ima posebno mesto zbog brojnih detalja koji su van ustaljenih okvira, ali i pored toga postižu najjači zamislivi efekat. Znate, kada u Americi napravite pesmu koja traje preko devet i po minuta, pogotovo u 21. veku, vi se unapred odričete radija, koji tamo, preko bare, i dalje ostaje najvažniji medij za hvatanje i održavanje pažnje publike. Browneu je uspelo da postigne nemoguće: pesma je postala uspešna baš na FM talasima: i sadržaj i muzički groove dali su čvrst argument za emitovanje te pesme.

Dešavanja nakon što je došlo do proboja nasipa koji čuva Nju Orlinz i teške poplave u celom gradu predstavljaju neviđenu sramotu za američku civilnu odbranu. Teška je to i bolna tema. U svetu u kojem medijima ništa ne promiče i u Americi koja nema tako efikasnu medijsku cenzuru kao neka druga zemlja koju znam, slike katastrofa praćenih haosom ostaju kao trajni podsetnik o ljudskoj gluposti, kao i nedostatku odgovornosti i empatije.

To je tema ove pesme.

Where were you when you understood
However decent, however good
However hard some people try
They only barely make it by
They’re born to live their entire lives
In harm’s way

A taj groove aranžman: neobičan je za današnje vreme, ali Browne je čovek koji sve ume da izvede, čim odluči šta je u datom trenutku najbolje. Njegova fonografija potvrđuje da je do sad uvek odlučivao dobro; malo je takvih igrača na američkoj sceni. A to što se ta fonografija štogod razredila poslednjih godina – poslednja tri autorska albuma su objavljena u intervalima od šest godina posle prethodnog! – samo je pokazatelj da je to čovek koji govori samo kad ima šta da kaže, a ne po svaku cenu, gurajući se da zauzme svoje paušalno mesto. Još-malo-pa-pedeset godina na sceni, Jackson Browne nema problem da empirijski pokaže i dokaže kojoj to kategoriji pripada.

– * –

Empirijski potvrđeno: ovo je sjajna pesma da vozite u pravcu zalaska sunca. Ali, to je već neka druga tema, kojom ćemo se baviti kada prođe potop.