Utovar nedeljom, 12. oktobar

Student nije zapalio žito! Student je zapalio “preko”.

Kokoška narušenog mentalnog zdravljaNeko je 10. oktobra obeležavao Svetki dan jaja, neko je obeležavao Svetski dan mentalnog zdravlja, a gazda igraonice-rođendaonice je nekoliko puta prebrojavao parove dečije obuće i uvek dobijao broj 45. Očigledno da će od vikenda revidirati marketinški slogan “neograničen broj dece”. A i šta sad tu otac slavljenika izigrava Crnobradog gusara, kad tu već ima plaćenih animatora. Ko zna koliko je popio…

A koliko li su popili ovi koji bi trebalo da budu ozbiljni? I koliko i čega smo popili mi koji im dozvoljavamo da tako trezni rade nama o glavi? Ima li nekog da brine o njihovom našem mentalnom zdravlju? Ili ćemo se ipak “lečiti” smišljanjem/prepričavanjem viceva na temu jaja?

U međuvremenu, čak je i tako ozbiljna stvar kao što je Vojska svedena na angažman tokom carske piš-pauze, jer onda kad bismo mi hteli da bude parada, car Vladimir Grozni nema vremena. Kada bi bilo slobodnih medija, možda bi poneko i uspeo da prokljuvi o kakvom je ponižavanju reč.

Mada, ako ćemo pravo: mnogo je strašnije to što je naš vožd omnipotentan samo na rečima i sprovođenju svoje autarhije, dok se caru Volođi zna carsko: taj zaista ume sve, može sve i radi sve. Da vozi avion, da umlati sveЦkog prvaka u džudou, da pucne prstom i napravi suptropsko skijalište, da napije kompletan skijaški tim Švedske i skenja im koncepciju takmičenja, da go do pojasa juri medvede po tajgi, da na licu mesta frizira karburatore najopasnijim bajkerskim bandama na svetu, da se cenjka za fudbalski klub i na kraju drekne ‘moša!’, da izroni na dah iz atomske podmornice, da vozi Formulu 1, da pocepa državni ugovor i baci ga premijeru susedne suverene države pod nos, da opet pucne prstom kako bi udrimedozore prijatelji braća sa tamo nekog Balkana dobila ‘kumulatore za 35 godina stare jeroplane za dž iz otpisanih rezervi Carstva, da peva hitove Fatsa Domina, da zavrće uši kompletnom parlamentu an pasan, da pozira za Vogue, da se đora stolica sa najboljim poznavaocem grupe Deep Purple među svim fotografima Carstva, da ukine zapadne automobile (da, da: na puc prstom, shvatili ste), da narušava državne protokole po nahođenju (u Carstvu i van njega), da menja datume istorijskih datuma i okreće vojske prijateljskih bratskih država oko malog prst po nahođenju.

Jer, zna se: caru sleduje carsko.

Jedini izbavitelj vredan poštovanja. Onaj filmski, iz 1976.

Mi se tom caru klanjamo jer mislimo da je Izbavitelj. A njega zanimaju samo naše zalihe. Jabuka. Mesa. Čelika. Nafte. I to je sve.

Kao što smo već uobičajili… Očekuje se da nam pomognete da nađemo tekst koji bi čučnuo ispod ove slike

Fali tekst!

[Tekst ispod ove slike bi trebalo da glasi…]

Postoje slepi miševi, a postoje i slepci. Nikako ih nemojte brkati jedne sa drugima.Čak i ako volite da održavate svoje znanje, postavlja se pitanje verodostojnosti informacija koje nazivate znanjem. Primera radi, evo vam liste od 35 “poznatih činjenica” koje nisu tačne upravo zato što je neko pustio buvu, a mnogi se primili. I primer, u prevodu jednog od samuraja:

Izreka “slep k’o slepi miš” znači uopšte ne biti slep. Iako mnogi slepi miševi koriste eholokator za kretanje u prostoru, svi oni mogu da vide.

(Via)

Kako ćete znati da li je ovo žaba ili žabac? Lako! Ako bude pojeo ovog slepog miša, onda je žabac. Ako ga bude pojela, onda je žaba.Ah, da… Kad pomenusmo prevode: nakon što je prethodni segment ovog utovara napisan, pojavio se prevod originalnog teksta na stranicama jednih domaćih online novina za koji bismo, najblažim rečima, mogli da kažemo da je neozbiljan i netačan. Potrudite se malo i pročitajte članak na jeziku koji je, hteli vi to ili ne hteli, postao lingua franca sveta u čeljustima liberalnog kapitalizma (pod geslom “slobodni ste da ga mrzite dok god ga koristite”, ili ako baš hoćete prevedeno, “slobodno ga mrzite, samo ga koristite”). Rado bismo vas poštedeli takvog napora, ali ako vas ne napadnemo mi, miroljubivom nakanom da se nekoj informaciji priklonite u obliku koji je što bliži izvoru, napašće vas neko agresivan, pa još iskvarenom informacijom.

Uostalom, ne treba da se čuvate od engleskog jezika. Čuvajte se od copywritera.

Ko je večerao, večerao je. Fajront!

Poslednje su večerali, a onda je došao fajront...

Mujo kod doktora:

– Doktore, morate da me kastrirate!
– A slušaj ti njega, bolan! Đe s’ tol’ko upr’o? To su ozbiljne stvari. Jednom kad obavimo, nema nazad… Nego Mujo, recider mi, jesi l’ se ti konsultovao sa ženom i djecom?
– Jesam, doktore… 12:1 za kastraciju…

Tražeći tako koješta tamo-amo (možda sa konkretnom potrebom, a možda i bez osobite ideje šta traži), jedan od samuraja Skoja je natrapao na stranicu neke škole dokumentarnog filma u Zabregu i tamo našao stranicu sa materijalima zanimljivim za čitanje. Jedno od štiva koje preporučujemo jeste transkript javnog nastupa pred posetiocima festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu. Viktor Kosakovski, čuveni dokumentarist iz Rusije, očitao je lekciju svima: Film je umjetnost, a ne pričanje priča.

Ništa nisam razumio. U jednom trenutku sam nešto razumio i rekao sam: “Ne, ne, ovo bi moglo biti zanimljivo”. On je rekao nešto posve pogrešno. Rekao je da “trebamo razmišljati o tome što novo dokumentarci govore (“tell”, op. prev.) ljudima”. To je sranje! Važno je što dokumentarci pokazuju (“show”, op. prev.) ljudima, a ne što im govore. To je jedna stvar na koju vam pokušavam ukazati. On je tu stajao, jeste li to primijetili? I što ste vidjeli? Zamislite da uopće ne slušate predavanje. Zamislite da ste filmaši. Zamislite da koristite vaše oči. Dakle, on je predavao o tome kako raditi filmove. Ali što ste u tom trenutku vidjeli? Što je on radio? On je cijelo vrijeme češkao svoja jaja. Možda je govorio nešto zanimljivo, ali ja sam samo vidio da je češkao jaja. Što god da je on govorio, žao mi je, ali ja sam vidio nešto drugo. Pretpostavljam da znate o čemu govorim, jer kada gledate njegove filmove, ono što je dobro u njima je ujedno i ono što je loše u njima.

K-k-kako g-ga m...m-m-montira!...

Nada umire poslednja. A pretiče samo zbog ljudi poput ovog.

Balada o neutaživosti:

Takođe: bilo nam je gore kad smo bili dole.

Jer, znate kako kaže ona stara mudrost: dole je gore, a gore je bolje.

 

Izam... Izam... Izam... Izam... Izam... Izam... Izam... Izam... Izam... Izam... Izam... Izam...Čuvajte se.

Čuvajte se izama i izmista, tj ljudi koji propagiraju ovaj ili onaj izam. Socijalisti bi sve nas u socijalu, kapitalisti da od nas izvuku što više kapitala, baptisti da nas izbaptuju, arhaisti bi da svi zastarimo, silogisti bi da nam uteraju logiku, kubisti bi da nas proteraju na Kubu, a šta bi voleli da nam rade turisti, metabolisti i botulisti, bolje da ni ne spominjemo.

Čuvajte se.

 

Veruj u proviđenje i ostvariće ti se svaki san. Pod uslovom da umeš da ga rastumačiš.Dođe Ciga na kiosk.

– Dobar dan! Daćete mi jedan tiket za lutriju.
– Evo, izvolite!
– A, ne, ne! Nikako taj! Mora da se završava sa 64.
– Au bre, Cigo, pa gde sad da ti nađem baš taj tiket?
– Pa, šta ja znam! Ja drugi ne uzimam! Aj da vidite je l’ ima 64, boktidaosrećezdravlja!

Prodavac prevnuo ceo kiosk i jedva nekako nađe taj tiket.

– Evo, izvolite!
– Hvala! – reče Ciga, plati tiket i ode.

Kad je bilo izvlačenje, dobije Ciga dva miliona evra. I dolazi do kioska gde je kupio tiket.

– Dobar dan! Evo ja doš’o da častim! Dobio sam na lutriji, a kod vas sam kupio tiket!
– Ma, ne treba ništa – reče prodavac – nego da mi kažeš kako si bre znao da ćeš dobiti baš tiket koji se završava na 64!
– E, bilo je to ovako… P
re neku noć, sanjam ja jedan divan i čudesan san: jedno veliko zeleno polje… I na njemu sedam prelepih belih konja… A na svakom konju po sedam najlepših devojaka! I tako…
– PA??? – upita ga prodavac.
– Kako pa, šta pa? Pa pomnoži, jebote!

Ruka brža od oka!

Valja dobro obuhvatiti bocu da bi se procenila temperatura tečnosti u njoj...

A dok se vi spremate za nedeljno blagoutrobije, trojica samuraja prijavljuju da su bila u pohodu na Dane ludaje u Kikindi. Jednom od njih (onom što ga Šestorica posprdno nazivaju “Šef”, sve sa velikim slovom Ш) to ne pada teško, jer živi u Kikindi, a tih dana ga viđaju kako divlja po gradskom trgu sa fotoaparatom u rukama. Dvojica su se odvažili u pohode, a možda ćete čak i saznati kako su se proveli, nađu li za shodno da to iskustvo podele sa vama. Muka sa Danima ludaje je, da ne poverujete, u tome što se u grad skrka nekoliko hiljada gostiju, a onda oni nemaju gde da probaju sva ta jela koja im se reklamiraju po štandovima sekcije koja se zove “banatski fruštuk”. Prvi pravi restoran je previše udaljen od centra da bi logistika bila normalna. Eh, tugo moja! Masan paprikaš, braćo, sarma, musaka i štrudla bundevara, a ne zvona i praporci pice, palačinke i hamburgeri!

Dani ludaje. Noći u podrigivanju.

Prijatan ručak!

Komentari su onemogućeni.