Pregovor sa grobarom

Gravedigger, when you dig my grave
Could you make it shallow so that I can feel the rain

Ne, nema pregovora sa grobarom. On zna svoj posao i ne dozvoljava imitacije. Kako god okreneš, sve nas isto čeka. Nama tad bude svejedno. Oni koji ostaju pate.

Priče o smrti nemaju mnogo smisla ako nisu, zapravo, priče o životu. Ima jedan među muzičarima koji čak i tuđe priče ume da ispriča bolje nego oni koji su ih smislili, jer je preživeo više nego većina drugih i razume sve što drugi ne mogu. Čak se izmirio sa svima, uključujući Onog Gore, da kad mu kucne čas to ne bude neki problem ni njemu, koji ide dole, ni onome sa lopatom, koji ga tamo smešta.

Cyrus Jones 1810 to 1913
Made his great granchildren believe
You could live to a hundred and three
A hundred and three is forever when you’re just a little kid
So Cyrus Jones lived forever

Willie Nelson je jedan od malene nekolicine čija ostavština po svakom kriterijumu prevazilazi značaj onih koje danas smatramo čelnicima savremene muzike. Banalno je govoriti o količinama, jer dobra muzika ne ide na kilo, ali sedamdesetak studijskih albuma, desetak živih, stotinjak kompilacija, ko zna koliko kombinovanih učešća na snimanjima i definitivno neprebrojivo mnogo živih nastupa: to je saldo tog čoveka u poslednjih šezdeset godina profesionalnog bavljenja muzikom.

Willie Nelson je bio već izgrađen muzičar kada je posmatrao nastajanje rock’n’rolla. Imao je radijske hitove onih godina kada je country scena bila spremna za segmentaciju na žanrove i nije bilo slučajno što su tada gledali i u njegovom pravcu, jer njega je bolela patka kako će ko da klasifikuje njegovu muziku. Njegova biografija je prepuna čudnih podataka, a legende koje se ispredaju o njemu prevazilaze crtu uverljivosti, što ih čini još luđim kad se pokaže da su zaista bile istinite.

Muriel Stonewall 1903 to 1954
She lost both of her babies in the second great war
Now you should never have to watch
Your only children lowered in the ground
I mean you should never have to bury your own babies

Pravio je i izvodio muziku čiji deo se danas smatra klasikom kulturnog nasleđa Amerike. Da bi stvar bila luđa, Willie je zagazio u osamdeset drugu i ne pokazuje nameru da se malo odmori. Štaviše, on prkosi: to je njegova osnovna poza u životu.

Upravo to radi u ovoj pesmi: on se sprda sa smrću. Može mu se, jer se već nekoliko puta mimoišao sa njom na nekim čudnim raskrsnicama svog života.

Ring around the rosey
Pocket full of posey
Ashes to ashes
We all fall down

Tek kad čujete pesmu i vidite spot, začudite se što “Gravedigger” nije Williejeva autorska pesma. Nju je napisao i prvi izveo Dave Matthews na svom prvom albumu potpisanom bez benda u sufiksu imena izvođača, Some Devil (2003). Ta verzija ima svoj dramatični naboj na koji su redovni slušaoci muzike tog naturalizovanog Amerikanca odavno navikli. Štaviše, ta izvedba je pokupila nagradu Grammy za najbolju mušku interpretaciju u februaru 2004. E sad, da li je 2003. bila mršava godina za muške interpretatore ili je to bila baš tako dobra izvedba, prepustiću vama da sami istražite.

Uzgred, kad pominjem slušaoce Davea Matthewsa, namerno govorim u trećem licu zato što, uz svo poštovanje sjajne prangije njegovog benda, ja doista iz nekog razloga ne mogu da podnesem izvedbe tog čoveka. Da li je reč o tome što takav glas zamišljam isključivo za upotrebu u sinhronizaciji glasa nekog psa u imaginarnom crtanom filmu ili njegovu scensku pozituru doživljavam kao preterano dramatičnu koje god teme da se lati, nisam baš sasvim siguran, tek ja sam kovertirao dalje pokušaje da slušam tu muziku. Međutim, jebigica: sve mu opraštam zbog ove pesme. Mada, sad nije jasno da li je njegova zasluga što je dao svetu tu pesmu ili je, ipak, Williejev amanet to što ju je uzeo i pretvorio je u svoj lični pogled na željenu dubinu groba.

Little Mikey Carson 67 to 75
He rode his bike like the devil until the day he died
When he grows up he wants to be Mr. Vertigo on the flying trapeze
(Ohhh, 1940 to 1992)

MomentofForeverWillie Nelson je pesmu “Gravedigger” snimio i objavio na albumu Moment of Forever (2008). Skoro svi “trenuci večnosti” na tom albumu, 11 od 13, tuđe su autorsko delo. Nije to neobično za matorog prdonju: što ono reče Peacock “pola njegovog opusa su tuđe pesme – pa šta!”, jer njegova moć da “preuzima” pesme od drugih autora nije toliko njegova izvođačka snaga koliko je možda reč o niskoj izvođačkoj harizmi autora. Preporučujem vam da čujete taj album, a još savetujem da mu pristupite otvorenog uma i srca: svirka je besprekorna, a Williejeve interpretacije na momente su zapanjujuće.

I nemojte se baviti poređenjem, osim možda u jednom slučaju: ako niste slušali Dylanov album Slow Train Coming (1979), red je da čujete kako je veliki Williejev prijatelj u svojoj pesmi “Gotta Serve Somebody” aranžirao ženske prateće vokale. Zbog tog (i samo tog) detalja, matična verzija je bolja… Ama, zamalo da bude. Sarcastic smile

1 komentar na temu “Pregovor sa grobarom”

Komentari su onemogućeni.